Udruga knjižničari.jpg
Knjižničari
Hrvatska mreža školskih knjižničara

Stručni skup u Trogiru iz trećeg kuta - Josip Rihtarić

Izvor: UDK02
Inačica od 09:26, 8. ožujka 2007. koju je unio/unijela Josip Rihtarić (Razgovor | doprinosi)
(razl) ←Starija inačica | vidi trenutačnu inačicu (razl) | Novija inačica→ (razl)
Skoči na: izbornici, traži

Istina, sve je bilo kako je Boris napisao...ali, premda postoje svi formalni uvjeti za implementaciju informacijske i informatičke tehnologije u hrvatsko školstvo (intervjui s ministrom Primorcom o tome kako će hrvatsko školstvo do 2010 postati naj..., odluka EU da EU postane društvo temeljeno na znanju...), malo tko je uspijevao Sonjino izlaganje ne doživljavati znanstvenom fantastikom. Malo tko je od nas sebe zamišljao u školi u takvim uvjetima za ne više od 3 godine. Svima nam se činilo to kao nešto daleko i nedostižno, što se zacijelo ne će ostvariti prije našeg odlaska u mirovinu. Uostalom, kad se prisjetim na koje sam sve otpore ove godine nailazio kod kolega prilikom postavljanja 2 računala na hodnik ispred knjižnice... Zapravo je i cijeli ovaj projekt UDK 02 s preko 100 suradnika u manje od pola godina nešto nestvarno, čudesno...

U muzeju smo saznali i to da su još u srednjem vijeku plemićke obitelji morale o svom trošku postavljati javnu rasvjetu u kamenom napravljene svjetiljke. To me podsjetilo na onu latinsku sintagmu nobilitas obligat, koja je ipak nešto poznatija u francuskoj inačici noblesse oblige [izg. nobles obliž]. Koliko god srednji vijek i feudalno društvo iz današnje perspektive nama izgledaju nepravednima, u tom sustavu ipak je postojala obveza moćnika brinuti o dobrobiti zajednice. Jest da se to često nije poštivalo i provodilo, ali žalosno je što mnogi današnji moćnici uopće nemaju niti izgrađenu svijest o tome da njihov položaj moći nije samo zato da bi sebi osigurali materijalna bogatstva, već imaju obvezu brinuti o potrebama zajednice. Prilikom polaganja kamena temeljca za dogradnju školske kotlovnice ili rezanja vrpce uz otvorenje novog školskog zahoda, u školama se organiziraju iste one priredbice kao iz razdoblja kad smo živjeli u sustavu policijske države i njegovali kult ličnosti, samo što mali pioniri više nemaju plave kape sa zvijezdama petokrakama, a budući da se iste ljude više ne može oslovljavati s "drugovima" i "drugaricama", u školama se provodi pravo malo natjecanje u tome tko će za nekog moćnika smisliti ljepše tituliranje. Župani, dožupani, ministri, doministri i ostala svita prepuni sebe ne samo da uživaju u tim slastima, častima i mastima, već se smatraju i uvrijeđenima ako ih se ne titulira sukladno njihovom uvjerenju kako bi ih se trebalo titulirati pa, premda ipak znamo kojim su se poslovima bavili prije osvajanja sadašnjih funkcija, mnogi od njih bez ustručavanja će izvrijeđati riječima "pa nismo mi krave pasli", ne oslovite li ih željenom titulom. Prigrabili su si, izgrađujući "demokratsko društvo" onaj prvi dio "nobilitas", ali, budući da su u pravilu kratkog pamćenja kad treba svu imovinu upisati u imovinsku karticu, tako su kratkog pamćenja i kad treba razmišljati i o obvezama prema zajednici, pa su zaboravili i onaj drugi dio "obligat".

U prkos toj ružnoj i nedomkratskoj težnji izgradnje nepravednog kastinskog društva, takva i slična razmišljanja još me više potiču da se kao školski knjižničar prema svakom svom korisniku ophodim s maksimalnim poštovanjem i s najvećom uslužnošću. Kad za 10-ak godina današnje dijete zasjedne u neku funkcionarsku fotelju, bolje je da mu, makar u podsvijesti, postoji jedan knjižničar koji mu je uvijek nastojao biti susretljivi, nego jedan knjižničar koji je od knjižnice napravio svoje malo carstvo u kojem je knjižničar bio vladar, a korisnici podanici. Današnji sustav u kojem funkcionari grabe samo slasti, masti i časti, a zaboravljaju obveze - potiče nas da i sami afirmiramo svoje prljave strasti - lakše je reagirati ovako. Ipak, budući da mi knjižničari sjedimo na vrhu brda informacija i znanja, vidimo dalje i znamo više, pa ni sami ne možemo ignorirati svoju obvezu, i nas "nobilitas obligat". Doduše, možda je to naše plemstvo duha nepriznato i nedovoljno afirmirano, ali ostaje naša obveza širenja dobra, izgradnje boljeg svijeta.

Tek posve subjektivni dojmovi u zahvalnost organizatoru i domaćinu.

Osobni alati
izbornik za datoteke
Pomoć
for english speaking visitors