Udruga knjižničari.jpg
Knjižničari
Hrvatska mreža školskih knjižničara

Primjena suvremenih načela u neposrednom odgojno-obrazovnom radu s učenicima na primjeru rada u školskoj knjižnici - Nada Poturiček

Izvor: UDK02
Skoči na: izbornici, traži

Na županijskom stručnom vijeću školskih knjižničara Varaždinske županije u Ludbregu dana 27. lipnja 2007. Nada Poturiček održala je istoimenu radionicu.

Uvod

Budućnost nam ovisi o sposobnosti brzoga prilagođavanja novim zahtjevima vremena, odnosno sposobnosti učenja novih sadržaja što zahtijeva i nove načine, oblike i metode poučavanja i učenja. Školska je knjižnica središte škole, mjesto gdje se uči, gdje se uči učiti, prihvaćati sebe i živjeti s drugima. Čitanje je temeljna aktivnost za učenje gotovo svih sadržaja, a knjižnice imaju snažan utjecaj na razvijanje čitalačkih navika i vještina. Knjižničarstvo je područje koje se brzo razvija i koje je posljednjih godina doživjelo velike promjene. Školski je knjižničar od učitelja priučenoga za posudbu knjiga postao (ili mora postati) informacijski stručnjak osposobljen za pribavljanje i posredovanje različitih sadržaja iz različitih izvora. Svaki naraštaj raste u drugačijem okruženju, ima drugačiji senzibilitet pa se pred odgajatelje svih profila stalno postavljaju novi zahtjevi. Tu spadaju i potrebe za novim metodama i oblicima poučavanja. Knjižničar u poučavanju i odgoju ima veliku (sve veću) odgovornost: kreira knjižnični fond, određuje što će djeca čitati, a time i što neće, kada će i na koji način učiti neke sadržaje, kakva je sadržajna i formalna kvaliteta materijala, koliko će građe učenicima biti redovito dostupno i kako će se i koliko informacijski opismeniti. Knjižničari su osposobljeni za informacijsko opismenjavanje učenika i dužni su ga sprovoditi. «Temeljna zadaća programa knjižnice kao medijskog centra je osigurati učenicima i nastavnicima djelotvorno korištenje ideja i informacija.» (AASL – American Association for School Librarians)

Knjižnica je i svojevrsno utočište za mnoge učenike u školi. U njoj svaki učenik može dobiti pomoć u učenju i punu pozornost jer smije pokazati „što sve ne zna“ i što ga zanima, a što ne (ne boji se ocjene, na primjer). Knjižnica ublažava socijalne, intelektualne, vjerske i sve druge razlike i nepravde. U njoj svaki učenik može imati knjigu za čitanje, rječnik, enciklopediju, pristup internetu. Knjižničar zato mora biti posebno senzibiliziran za djecu, njihove potrebe, poznavati dječju psihologiju i „različite tipove učenika“ jer je knjižnica „korektiv škole i društva“- čak ublažava probleme s pretrpanim odjelima i sl. jer učenici u knjižnicu češće dolaze u manjim grupama ili pojedinačno, a rjeđe kao cijeli razredni odjel.

Knjižnica je jedino mjesto koje služi svima u školi, možemo reći da se uklapa u prikriveni kurikul o kojem, npr., govori dr. Pastuović u svojoj Edukologiji.

Knjižnica pridonosi ukupnom učeničkom postignuću i mjesto je napredovanja i učenika i učitelja, jedina služi svim sudionicima u obrazovanju: učenicima, učiteljima i roditeljima, obuhvaća i podržava cijelu obrazovnu piramidu. U školi je knjižničar jedina osoba koja ima izravan kontakt sa svim učenicima, svaki učenik barem jednom tijekom školovanja doživi osobni susret s knjižničarom. To jest privilegij, ali i nosi odgovornost. Knjižničar se mora stalno osposobljavati za kvalitetan rad s djecom, mora učiti i prakticirati metode i oblike rada koji su djelotvorni.

Pitanje je kako poučavati da učenje rezultira kvalitetnim, korisnim znanjem, znanjem koje mijenja ponašanje, koje je usmjereno na bolji, potpuniji život i okrenuto je dobru. Što vrijedi učiti? Koje metode koristiti za postizanje trajnoga pamćenja? Čime postići kreativno, funkcionalno i kritičko iskorištavanje znanja? Kojim metodama možemo postići da učenik učenje doživi kao mogućnost za novu spoznaju, a ne prisilu? Kako će naučiti „prosijavati informacije“, zadržavati samo ono što je potrebno, zauzimati stav i sam odlučivati (preuzeti odgovornost za vlastito učenje)? Kako, dakle, odgojiti odgovorne osobe?

Postoje tehnike koje omogućuju aktiviranje učenika, samostalno učenje, praćenje procesa učenja, vlastitoga napretka, koje su priprema za samoučenje i cjeloživotno učenje. One zahtijevaju bolju nastavnikovu organizaciju, temeljitije pripremanje za svaki neposredni rad s učenicima. Zapisane su u brojnoj literaturi, poučavane na seminarima (npr. seminari iz dramske pedagogije, Čitanje i pisanje za kritičko mišljenje, i dr.). Još su djelotvorniji literatura i seminari koji nas uče kako djecu poučavati mudrosti – Hagioterapija prof. dr. Tomislava Ivančića i brojna duhovna literatura koja se ozbiljno bavi pitanjem smisla života, a ne senzacionalističkim temama i instant-uspjehom. Preduvjet je da smo otvoreni za učenje, da nam je cilj stvarni učenikov napredak, da smo svjesni svoje odgovornosti i izreke „znanje bez mudrosti opasno je“.

Dakle, kod svake nastavne jedinice određujemo cilj (svrhu), metode kojima ćemo ga najbolje ostvariti, načine i oblike rada koje će učenici prihvatiti i uz koje će moći i htjeti učiti, pripremiti poticajna pitanja otvorenoga tipa koja vode ostvarenju cilja - to je priprema učenika za cjeloživotno učenje. No, kao što i literatura iz ovoga područja kaže, od metode je važnije svjedočenje, nastavnik odgaja vlastitim primjerom – pripremljenošću, odnosom prema učenju i radu, pri tom nije bitno samo ono što govori, nego kako govori, prihvaća li iskreno svakoga učenika kao ravnopravnog sudionika nastave i kakve neverbalne znakove šalje, dakle vrijednosti svjedoči vlastitim primjerom. Moramo imati na umu da je komunikacija: slušanje, govorenje, čitanje, pisanje i neverbalni znakovi.

Radionica osvješćuje navedene probleme i osposobljava za praktičnu primjenu naučenoga u izravnom radu s učenicima. Ne poučavamo samo sadržaj teme priručna zbirka, tehnike učenja i dr., nego svestrano odgajamo učenike.

Tijek radionice

Nada.JPG
Nada1.JPG
Osobni alati
izbornik za datoteke
Pomoć
for english speaking visitors