Udruga knjižničari.jpg
Knjižničari
Hrvatska mreža školskih knjižničara

I. Vladilo, Lektira - radost čitanja ili tortura

Izvor: UDK02
Skoči na: izbornici, traži

LEKTIRA – RADOST ČITANJA ILI TORTURA

Ivana Vladilo, prof.i dipl.knjiž.

Strojarska škola za industrijska i obrtnička zanimanja, Rijeka


Sažetak: Lektira - umjesto radosti čitanja i saznavanja životnih istina, često postaje omraženom prisilom i sredstvom torture. Čitati djelo samo zato da bi se moglo provjeriti je li uistinu pročitano, besmisleno je. Previše je izgubljene energije u smišljanju zamki.

Uz to nude se gotova, zauvijek okamenjena rješenja i namaće vlastiti doživljaj djela uz uobičajeno grozno pitanje: "Što je pisac želio reći?".

Poučavanje čitanja kao oblika kritičkog mišljenja, trebalo bi biti temeljno opravdanje čitanja lektire. Istovremeno, učenike treba upoznavati sa svim mogućim vrstama i oblicima tekstova te razvijati sposobnosti njihovog procjenjivanja.

Ponekad, dopustiti im i jednostavno pravo na zanos. Školska knjižnica pravo je mjesto poučavanja radosti čitanja.

Pregled različitih pristupa lektiri, svjetska iskustva.


Summary: Required reading - instead of joyful reading and learning life's wisdoms it often becomes hateful and compulsory activity and mean of torture. It is meaningless to read a literary work only to be able to prove that it was really read. Too much energy is wasted in planning the traps.

Besides, there are ready-made, forever fossilized solutions and one's impression of the art is forced along the usual and horrible question: "What did the author mean?"

Teaching the skill of reading as a form of critical thinking should be basic justification for required reading. At the same time, students should be introduced to all kinds and forms of texts, and they should develop the ability to evaluate the text.

Sometimes we should let them the simple right to be enchanted. School library is the right place to teach the joy of reading. Review of different approaches to required reading, worldwide experiences.


Istina je, postoje književna djela koja bi svaki obrazovani čovjek morao poznavati. Djela su to, koja nam se od najranijeg djetinjstva nameću pod pojmom - lektira. I tu počinju neprilike. Lektira - umjesto radosti čitanja i saznavanja životnih istina, postaje omraženom prisilom i sredstvom torture.

Zašto? Usuđujem se reći - zbog nekritičkog i naopakog pristupa lektiri. Ono što je učeniku nametnuto, obično mu je mrsko. Imati barem privid slobode izbora, važno je svakome. Čitati djelo samo zato da bi se moglo provjeriti je li uistinu pročitano, besmisleno je. Koliko samo predavača bez kompleksa citira literaturu upoznatu iz kojekakvih posrednih izvora i sažetaka, a istovremeno to ne dopuštaju učenicima. Koliko izgubljene energije u smišljanju zamki! Hoće li dijete bolje shvatiti Antigoninu tragičnu krivnju ako zna nabrojati imena baš svih likova u svakom trenutku, ili će, znajući od čega je bolovala Samsina majka shvatiti lakše zašto je on postao kukac?

Satovi lektire pretvaraju se u međusobno nadmudrivanje i pokušaj dokazivanja: "Pročitao sam! Nisi pročitao!".

Pristup lektiri u školi treba korjenito mijenjati. Sintagmu "morate pročitati" zamijeniti riječju "birajte". Objasniti djeci što im koja od preporučenih (preporučenih, ne nametnutih!) knjiga nudi i kakva nova iskustva objašnjava. Pročitati im ponešto iz ponuđenih knjiga glasno (to nije izgubljeno vrijeme, to je vraćanje u dane kada smo pozorno slušali roditeljske priče za laku noć i knjige voljeli). Ne ustrajati na količini pročitanoga već na kvaliteti čitanja (a to svakako nije pamćenje nebitnih detalja koji se izgube i nakon višestrukog čitanja istog djela i kod nas, profesionalnih čitača) i razmišljanju o čitanom.

I najvažnije, ne nuditi gotova, zauvijek okamenjena rješenja i nametati vlastite doživljaje djela. Grozno pitanje: "Što je pisac želio reći?", zamijeniti pitanjem što je reklo pročitano djelo svakome ponaosob.

Čitanje je oblik poučavanja kritičkog mišljenja.

Djecu treba upoznati sa svim mogućim vrstama tekstova. Treba ih naučiti čiati i obične novine i poticati razmišljanje o pročitanom. Kritičko čitanje novina gradi učenika-građanina, s mišljenjem, sa stavom, sa sposobnošću procjenjivanja. Djecu treba upoznati sa šund literaturom, objasniti im načela i funkcioniranje te "manje vrijedne" vrste. Ponekad se i iz njih mogu spoznati važne životne istine i o njima razgovarati. Istovremeno razbiti predrasude i osloboditi ih kompleksa uživanja u takvoj lakoj književnosti. Ako nauče prepoznati "manje vrijedno", znat će prepoznati i "vrijedno".

Konačno, današnje računalno usmjerene generacije svakako treba upoznati s elektroničkom knjigom, knjigom na CD-ROMU, web stranicama koje govore o knjigama, s diskusijskim listama o knjigama....

Dopustiti učenicima da govore o knjigama koje nisu na službenom popisu lektire i zašto ne, prihvatiti jednostavno Pennacovo šesto pravo čitatelja: Pravo na zanos. Školska knjižnica pravo je mjesto za to. U njoj se uistinu smije događati radost čitanja, samo, otvorite joj vrata širom!


Ovaj, možda pomalo euforični uvod, odlučila sam potkrijepiti nekim podacima, istina, relativno nasumice popabirčenima s interneta, te kontaktirajući sa školskim knjižničarima iz nekoliko stranih zemalja. Bez ikakvih pretenzija ozbiljnog znanstvenog pristupa te šireg istraživanja koje bi zahtijevalo obuhvatniju analizu i puno više podataka, te bez namjere vrednovanja različitih pristupa lektiri, došla sam do sljedećih saznanja.

U hrvatskom srednjoškolskom sustavu lektiru propisuje Ministarstvo prosvjete i športa. Koji su to autori i naslovi poznato nam je i popis se zapravo godinama i nije mijenjao, osim u vremenima većih političkih previranja kada se neki nepodobni pisci isključuju, a drugi podobniji uključuju na listu. U školskoj godini 2001./2002. izgleda ovako:

TROGODIŠNJE STRUKOVNE ŠKOLE razred / broj naslova /djela za cjelovito čitanje /djelomično čitanje
1. razred/ 21/ 10/ 11
2. razred/ 12/ 9/ 3
3. razred/ 16/ 14/ 2


GIMNAZIJE :
1. razred/ 20/ 13/ 7
2. razred/ 24/ 14/ 10
3. razred/ 25/ 24/ 1
4. razred/ 25/ 25/ 0


ČETVEROGODIŠNJE STRUKOVNE ŠKOLE
(2X3 + 2X4 / 4X3 sata) 1. razred/ 16 / 15- 9 / 8- 7 / 7
2. razred/ 13 / 12- 7 / 7- 6 / 5
3. razred/ 14 / 14- 13 / 14- 1 / 0
4. razred/ 14 / 13- 14 / 13- 0 / 0


Tome treba pridodati i činjenicu da lektira, kao i cjelokupni program hrvatskoga jezika i književnosti, prati kronološku povijest književnosti, te je dodatna otegotna okolnost, već bezbroj puta spominjana, neprimjerena recepcija propisanih djela starije hrvatske književnosti kojom učenik započinje čitanje i pisanje lektire, što uvelike slabi motivaciju i lektiru pretvara u torturu.


Svjetska su iskustva potpuno drugačija. Tražeći po netu (mreži) krenula sam s pojmom "required reading". Umjesto očekivanih popisa književnih djela za lektiru, naišla sam tu i tamo na popise vezane uz neke druge predmete. Nakon bezuspješnih pretraživanja, krenula sam s pitanjem na sve moguće adrese s kojih sam mogla očekivati odgovor i ovaj je skromni komparativni prikaz rezultat izvješća znanih i neznanih kolega profesora i školskih knjižničara. Kako je sustav školovanja različit u pojedinim zemljama, proučila sam pristup lektiri učenika u dobi od 14 do 19 godina, što bi, barem prema uzrastu, odgovaralo našoj srednjoj školi.

Tradicionalno, u školstvu najliberalnije i inovacijama najsklonije SAD potvrdile su očekivano. Prema izvješću koje sam dobila od Judith King, direktorice razvojnih programa AASL (American Association of School Librarians/Young Adult Library Services) nema standardnog/univerzalnog kurikuluma u SAD, pa tako niti u ijednoj od 50 država. U svakoj državi postoje odjeli za školstvo koji imaju ulogu koordinatora pri izradi kurikuluma, no odlučujuća je visoka autonomnost lokalnog školskog sustava. Svaka škola, ili pak učiteljski tim, ili čak učitelj pojedinac ima potpunu slobodu u odabiru knjiga i sastavljanju popisa za čitanje.

Sada dolazimo do nečega što me fasciniralo i što pokazuje značenje i ulogu školskog knjižničara kao profesije. Naime, svake godine, YALSA (Young Adult Library Services Association) izabire odbor koji revidira knjige i ostale materijale koji se koriste u nastavi. Odbor priprema listu nominacija tj. preporučene literature za čitanje u školama, a lista nominacija nastaje prema prijedlozima školskih knjižničara. S tog popisa nastavnici biraju naslove, a svi su dostupni na web stranicama ALA-e, popraćeni anotacijama i detaljnijim prikazima. Znači, školski su knjižničari ti koji prate recentno izdavaštvo, odabiru naslove prikladne za lektiru, predlažu ih i odlučuju o njihovom uvrštavanju u školski program tj. kurikulum. Nastavnik odabire naslove prema individualnim sklonostima učenika, preporučuje ih, ali nikad ne zahtijeva da određeni naslov bude pročitan i prihvatit će i svaki samostalni izbor učenika.

Kanadsko školstvo slično je američkom, pa ni tu lektira ne postoji. Odnosno, nema popisa knjiga koje svi moraju pročitati tijekom školovanja. U svakoj srednjoj školi postoje dva programa engleskog jezika i književnosti, program za one koji neće nastavljati školovanje i one koji idu dalje na studij. Prvi, lakši program predviđa bavljenje prozom, drugi, teži, uključuje i poeziju. Uz to, nude se i izborni programi, kojih je to više što je škola kvalitetnija (rangiranje škola po različitim kriterijima u svijetu je uobičajeno), a oni uključuju dramu, kreativno pisanje, kritiku i slično. Nastavnik prihvaća svaki naslov i svakog autora kojeg učenici odaberu, a obaveza im je (ako bismo to mogli usporediti s našom lektirom) godišnje napisati dva prikaza knjiga po izboru (book report). Riječju, opet bez propisanih popisa, program potpuno individualiziran, svatko se bavi onim što ga zanima uz punu individualnu pomoć nastavnika.

O situaciji u novozelandskim školama obavijestila me Anja. Nakon naših 17 gimnazijskih predmeta, obaveznih 7 u novozelandskoj gimnaziji, ali i velik broj izbornih programa za svačiji ukus. Od kompozicije, sviranja i pjevanja, sporta, fotografije ili slikanja, prirodnih i društvenih disciplina. Lektira u našem smislu ne postoji. Nema ni kronološkog pristupa književnosti. Cijelu su godinu proučavali Shakespearea i kroz njegova djela upoznavali teoriju književnosti. Oduševljena je načinom rada, motivirana za samostalno istraživanje, a knjižnica joj to maksimalno omogućuje. Otvorena 24 sata, opremljena svim sredstvima suvremene tehnologije za prijenos podataka. Knjižnice su središta okupljanja po gradskim četvrtima (a ne kafići ) i u njima se svakodnevno održavaju seminari, tečajevi, okupljaju se korisnici oko projekata. Zabavno i poticajno, a možda kao kuriozitet treba spomenuti da se istovremeno moze posuditi i iznijeti 25 knjiga na rok od 28 dana.

U europskim zemljama slična je situacija. U njemačkim školama čitaju njemačku književnost (jedna odlikašica, maturantica, pitala me pri gledanju “Romea i Julije” kako film završava. Moj odgovor da film vjerno prati Shakespearea nije joj značio ništa. Ali, Brechta je detaljno poznavala.)
U Španjolskoj isto. Nema zadane lektire, povremeno postoje popisi preporučenih naslova, ali je zapravo profesor taj koji odabire kojim će se djelima baviti svake pojedine školske godine. Obaveza učenika je pročitati i napisati prikaz 3 do 8 djela ovisno o stupnju španjolskog koji je izabrao. Uglavnom i oni u programu imaju samo reprezentativna djela španjolske književnosti, a možda treba ponoviti da se i tu cijela književnost proučava po rodovima i vrstama, a ne povijesno kronološki.

Umjesto zaključka te bez i najmanje namjere vrednovanja različitih pristupa lektiri, želim naglasiti samo osnovne razlike u koncepciji programa iz knjizevnosti: slobodan izbor nasuprot nametnutom obaveznom popisu, individualizirani pristup nasuprot unificiranosti, kvaliteta nasuprot kvantiteti, studioznost nasuprot površnosti.

I da je lektira, uistinu, predmetom noćnih mora hrvatskih srednjoškolaca, vidjet ćemo lako, prateći ponudu i potražnju napisanih lektira po školama, na netu. Za kraj, jedna ilustracija slučajno pronađena: estradna zvjezdica, mlađahna pjevačica Ivana Brkić, na svojim je web stranicama s kojih možete skinuti njezine pjesme, vidjeti njezine izazovne fotografije, pronašla još jedan način za privlačenje publike, svojih vršnjaka - napisane lektire, te anketa o lektiri kojoj ne nedostaje ozbiljnosti, osmišljenih pitanja i ozbiljnih namjera za promjenom stanja u području obavezne lektire u hrvatskim školama.

Matična publikacija:Zbornika radova / 14. Proljetna škola školskih knjižničara, Crikvenica 2002. - Str. 148-152
Impresum: Rijeka : Ministarstvo prosvjete i športa Republike Hrvatske ; Zavod za unapređivanje školstva ; Prva sušačka gimnazija u Rijeci, 2003

Osobni alati
izbornik za datoteke
Pomoć
for english speaking visitors