Udruga knjižničari.jpg
Knjižničari
Hrvatska mreža školskih knjižničara

UDK 02

Izvor: UDK02
Inačica od 08:36, 22. kolovoza 2010. koju je unio/unijela Marta (Razgovor | doprinosi)
Skoči na: izbornici, traži

Barbery, Muriel. Otmjenost ježa. Zagreb . Litteris, 2009

Sublimat haiku poezije i proustovske potrage za izgubljenim trenucima u vremenu, bez trunke bolećivosti i patetike. Smjenjuju se dvije pripovjedačice: naizgled obična kućepaziteljica Renne (običnost pada u vodu kada nam otkrije literaturu koju iščitava: Dostojevski, Tolstoj, Marx, Proust, Husserl, Descartes, Kant, a potonjem se, parafrazirat ću, nepokolebljivo divi zato što mu je misao divan koncentrat genija, strogosti i ludila) i djevojčica iz bogate obitelji, dvanaestogodišnjakinja, koja živi u zgradi gdje Renee radi. I mala je daleko od običnog: priprema suicid jer joj je dosadilo udisati ispraznost vlastite obitelji i malograđanštinu koja vreba sve nas na svakom koraku pa o tome piše dnevnik, odredivši i datum kada joj je mrijeti. U fabulu upada i Japanac, nevjerojatno tolerantan i topao čovjek, bogataš kojega novac nije zablatio i zamaglio mu pogled na fino tkanje života (valjda nešto kao vlasnik DM-a, sad me podsjetilo). Da skratim, ukoliko ste ikad, svim pročitanim i na police složenim knjigama unatoč, postavili pitanje – pa u čemu je tajna života, gdje je tu smisao, gdje je tu taj božanski trun u čovjeku, a zašto vrijeme neumoljivo prolazi, ima li išta što mogu zaustaviti u ovome vremenskoprostornom kontinuumu, ako si još uvijek (a pretpostavimo da ste dama/gospon u najboljim godinama, kao što ja jesam) imate potrebu postaviti takva pitanja a Proust vam baš ne leži, evo odgovora u riječima gospođe Renne, opijene Mahlerovom glazbom: „…možda je to život: puno razočaranja ali i nekoliko časaka ljepote kad vrijeme više nije isto. Kao da su glazbene note napravile neku vrst zagrade u vremenu, prekida, jedno drugdje baš na ovom mjestu, jedno uvijek u onome nikad. (…) …Od sad ću tragati za onim uvijek u ovome nikad. Za ljepotom u ovome svijetu.“

Dakako, srodne duše kućepaziteljice, suicidalne djevojčice (ironija, naravno, jer mala je u stanju osjetiti ljepotu i trenutak, no problem je što to nekako nije „in“) i Japanca se pronađu i isprepletu i tu pripovijedanje poleti nezadrživom eteričnom finalu.

Krajnje nekonvencionalan roman napisan lepršavo i britko. Naročito mi je srce zaigralo kad sam pročitala kritiku fenomenološke misli. Samozatajna Rene se obrušila na Husserla i fenomenološke mu pajdaše zbog isticanja čovjekova smiješna svojstva svijesti o vlastitom postojanju i sposobnosti svijesti da sam sebe uzme kao predmet razmatranja. „Vani svijet riče ili drijema, razbuktavaju se ratovi, ljudi žive ili umiru, narodi nestaju, izranjanju drugi koji će uskoro biti progutani, a u svoj toj buci i bijesu, u tim erupcijama i tim povlačenjima, dok se svijet vrti, plamti, razdire i ponovo rađa, koprca se ljudski život“.

Zanimljivost ovoga romana jest kako njegov završetak ima iste emotivne posljedice u čitatelja kao kad u životu imate nešto što vam po logici stvari pripada u potpunosti a potom, bez ikakva vidljiva razloga i objašnjenja, ostanete bez toga. C'est la vie.

Osobni alati
izbornik za datoteke
Pomoć
for english speaking visitors