Datoteka:Bekim Sejranović, Ljepši kraj.doc

Bekim Sejranović, Ljepši kraj Nakon prve stranice zapuhnula su me sjećanja na neku starinsku poetiku bosanskohercegovačkih autora. Je li to zbog toga što sam pročitala kako je autor dobio nagradu „Meša Selimović“ pa sam se prebacila mislima na starog dobrog neprevaziđenog Mešu ili sam ju zaistala našla uronjena u Bekimovu priču o dva svijeta – onom u Norveškoj i onom u planinima u Bosni, ne znam, ali definitivno ovaj roman budi neke zapretene nostalgične osjećaje na pripovijedanje naših klasika južnoslavenskih književnosti. Temeljna atmosfera romana: tamo gdje trenutno jesam mi je dobro ali bi mi bilo bolje tamo gdje trenutno nisam. Zvuči poznato? Pisano u ich-formi, vrlo sugestivno nas podsjeća na naše strahove od praznine i izgubljenih trenutaka i ljudi; stalna potreba glavnog junaka za omamljenošću (što hašiš, što trava, što tablete); stalno odbacivanje svega stereotpinog (siguran i uredan posao, zgodan brak i uredna prehrana te siguran život); bijeg gdje se god pobjeći da – od sebe. Ali, naučili smo, pobjeći od mrkoga mede i bijesnih pasa nije problem, no od sebe, koji vrišti i topoće nogama negdje u ljušturi našega fizičkoga bića, ne možeš pobjeći ama baš nikuda. To je i srž romana ovoga zanimljivoga i lijepog (pogledati slike na web-u ili prekopati po sjećanjima s Pedagoškog faksa u Rijeci početkom 90-tih) autora i mislim da, s obzirom da naslov značenjski ne odgovara samome sadržaju kraju romana, slijedi novi, jednako suptilan i brutalno ispovjedni roman o pomućenosti, kako nas ono zovu – X- generacije.