Stručni skup o disleksiji - Mirna Luketin
O STRUCNOM SKUPU U SPLITU, ODRŽANOM 27. 5. 2008., U ORGANIZACIJI CSSU
Ponekad, srecom zaista ponekad, zna se desiti da se zapitamo nakon nekog predavanja - što
mi je ovo trebalo, kakav gubitak vremena, tema stoput prožvakana, mogao se predavac i bolje
pripremiti, i više potruditi oko izrade prezentacije...
A opet, zna se desiti da odemo kuci puni dojmova o onom što smo culi, sve nešto prevrcemo
po mislima, nešto nas je zaintrigiralo i nekako nam je drago zbog toga.
U utorak, 27. 5., za knjižnicare Splitsko-dalmatinske županije održan je strucni skup «Pravo
na razvoj pismenosti: grada lagana za citanje i logo-biblioterapija» u organizaciji Centra za
stalno strucno usavršavanje.
Pozvani su znaci knjižnicari osnovnih i srednjih škola te djelatnici gradskih knjižnica.
Predavanja pocinju, okrecem se oko sebe, velika dvorana GK Marka Marulica poluprazna.
Svega jedan razred kolegica (kolege, a i ostale kolegice, gdje ste?), a medu njima na prste
jedne ruke brojim srednjoškolske knjižnicare.
Predavanja se izmjenjuju, svako u odlicnoj PowerPoint prezentaciji, popracenoj izlaganjima s
dodatnim zanimljivim detaljima, podacima, cinjenicama, statistikama. Predavacice, gospode
Gabriel, Sabljak, Butorac i Celic – Tica sve redom i te kako dobro pripremljene, strucne,
educirane, sposobne i voljne da i nas educiraju, srdacne, simpaticne.
Predavanja su bila posvecena osobama s disleksijom, no svaki je predavac tom problemu
pristupio sa svog kuta gledišta. Tako smo razmišljali o njihovom pravu na pismenost,
problemima s kojima se susrecu, mogucnostima prilagodbe književnih tekstova osobama s
disleksijom, kako urediti knjižnicu za njihove potrebe.
Kroz predavanja provlacili su se pojmovi i teme kao što su skupine s posebnim potrebama, a
doznali smo i koje su to i u kojim postotcima zastupljene u Hrvatskoj, jezicna pismenost i
nepismenost, grada lagana za citanje i kome sve može biti namjenjena, neurološki aspekti
citanja, iskustva skandinavskih zemalja, knjiga kao lijek, ciljano citanje, vodeno ciljano
citanje, jezicna i graficka prilagodba teksta.
Možda nas se najjace dojmilo kad su nas stavili «u kožu dislekticara» (prof. logoped gda
Butorac, u istoimenom predavanju) kad smo iskustveno mogli spoznati što znaci kad ti se
slova miješaju, slova bježe iznad ili ispod redka, slova ispuštena iz rijeci, nema ih. U
projekciji na platnu su nam pokazane recenice «kako ih dislekticari vide». U Hrvatskoj je
registrirano 28000 djece dislekticara, što znaci prosjecno tri u svakom odjeljenju. Podatak nad
kojim se možemo zamisliti...
U drugom, radionickom dijelu strucnog skupa podjeljeni u šest skupina, pokušali smo
prilagoditi izabrane tekstove I. Brlic – Mažuranic «Prestadoše cari u šumi Striborovoj» i O.
Wildea «Infatinina ljubav» potrebama dislektickog djeteta po uputama (IFLA-inim
smjernicama) koje smo dobili.
Radeci u grupi, jedna drugoj smo ponavljale – pazi jedna radnja u jednoj recenici, ne mješaj
vremena, moramo kronološki, ne pocinji recenici s «kad», objasni im sa strane što znaci
«nazocan», imajuci na umu da se ne radi o mentalno hendikepiranoj djeci vec naprosto o
osobama s posebnim potrebama...
Naše uratke smo procitali, a gde Butorac i Celic-Tica su komentirale naša ostvarenja, ukazale
gdje se griješilo i što smo dobro napravile, te procitale svoju verziju teksta.
Naše voditeljice su nam objasnile da osim jezicne prilagodbe postoji i graficka prilagodba
teksta (pisanje u stupcima, samo lijeva margina poravnata, izbor fonta itd...) i o pokušajima da
se s izdavacima dogovori tiskanje takvih knjiga kakve se vec odavno tiskaju u skandinavskim
zemljama.
No vezano uz ove probleme, namece se pitanje naših udžbenika, opreme lektirnih izdanja,
izgleda i koncepcije testova u Nacionalnim ispitima itd. o cemu nam je gda Butorac, kao
suradnik Centra za vanjsko vrednovanje mogla pricati iz osobnog iskustva.
Javlja se i pitanje koliko su kolege nastavnici i prosvjetno-pedagoška služba u našim školama
svjesni i educirani s kojim se problemima ova djeca susrecu i kolika je mogucnost da budu
uskraceni u svojem školovanju zbog «dara disleksije» (kako nosi naslov najpoznatija knjiga o
ovoj temi).
Doznali smo i za druge knjige i brošure, dobili popis domace i strane literature i pomagala za
vježbanje. Na neki nacin smo zaista osjetili da smo primili informaciju više i stekli neka nove
saznanja o vec otprije poznatom problemu.
Volim kad sa seminara odem kuci , a još mi se vrti i taj dan i narednih dana misao na ono što
sam cula i doživjela. Želim ispricati kolegama u školi neke moje utiske, nešto što me se
dojmilo ili me iznenadilo. Na primjer onaj mali, sitni, možda i sasvim sporedni podatak o
astronautima koji zbog poremecaju u vizualnoj orjentaciji nakon povratka u orbitu postaju
dislekticari.
Lijepo je kad se moja obveza stalnog strucnog usavršavanja ostvaruje na dobro zamišljenim i
kvalitetno realiziranim strucnim skupovima.
Itkekao sam sigurna da je odlazak na ovaj strucni skup bilo pametno utrošeno vrijeme.