Udruga knjižničari.jpg
Knjižničari
Hrvatska mreža školskih knjižničara

Sanjin Sorel, Hologrami, žudnje, strojevi zavođenja

Izvor: UDK02
Skoči na: izbornici, traži

Sanjin Sorel, Hologrami, žudnje, strojevi zavođenja, Matica hrvatska Sisak, Sisak, 2001.


Moram odmah na početku reći kako poezija Sanjina Sorela nije za svačije uši, bolje rečeno oči, i kako zasigurno neće naći mnoštvo poklonika koji će joj se rado vraćati ili je čitati pred spavanje. Ne želim ovom rečenicom umanjiti njenu književnoumjetničku vrijednost, već samo naglasiti njen odmak od prevladavavajućeg modela narativne poezije ili poezije obnovljene Emocije. Sorel svjesno odabire rub, težinu i nerazumljivost, naslanjajući se djelomice na pjesnički model koji su jezično iskušavali njegovi sugrađani Riječani; Milorad Stojević i Ljubomir Stefanović.

Sorel dobro uočava sličnost kompjutora i poezije, koja se u osnovi temelji na jednom zajedničkom paradoksu. Jer, iako i poezija i informacijska tehnologija govore univerzalnim jezikom i teoretski omogućuju komuniciranje s bilo kojom osobom na svijetu, opet nema ništa samotnije od pisanja poezije ili rada na računalu. To saznanje i već prije iskazano zanimanje za jezik, on ugrađuje u jedan koncept na kojemu slaže konfiguraciju ove zbirke pjesama. Njen predtekst živi u drugačijem sustavu, u kojemu su riječi i rečenice ispisane brojevima 0 i 1: …iz njegove perspektive stablo, stijena, sol, slina, slika, skelet, sapun, salata samo su brojevi, nula i jedan. (Oblici običnosti, str.26). Dakle, ovakvu predpoeziju samo kolanje struje kroz vodiče čini mogućom. Naredbama: Edit, Select All, Copy, Paste, ona se kopira iz svog "prirodnog" elektroničkog omrežja i simulira u koricama omeđeni medij knjige. Već i sam nagovještaj postojanja takve poezije čini je itekako mogućom i "stvarnom" - hiperrealnom. Prožimajući i kolažirajući tkivo teksta zgusnutom high-tech tematikom generira se uzorak koji čini okomicu zbirke. Zbirke u kojoj se pjesme promjenom agregatnog stanja, ipak ne odriču svoje "beskonačnosti". Stoga se ova high-tech poezija ne lomi u stihove, već poetsko tkivo buja i metastazira u esej. Tiječnost tih esejiziranih, neprelomljenih rečenica prekida se čestim jezičnim igrama i ugrušcima. Kopirani u međuspremnik, ugrušci se lijepe iz pjesme u pjesmu izazivajući povremena zaglušenja.

Ove pjesme svoje teorijsko uporište pronalaze jednim dijelom u promišljanjima Jeana Baudrillarda, a drugim dijelom u autopoetičkom komentaru. One su, dakle, projekcija teorija koje uspostavljaju unutar vlastitog teksta: Nevjernici i ateisti nikada nisu shvatili kako se s Bogom može komunicirati u tišini, bezglasno, nisu shvatili da je njegov glas disketni uređaj i da Bog nije tašt i ljubomoran, da nije srditi monarh i diktator – jer netko tko dopušta da se u njemu kursorom igra, naređuje, briše zasigurno to ne može biti. Netko kome je tipkovnica uho zasigurno čuje točnije i bolje nego netko tko je nema. Lišen redundancije lišen je slučaja. Serijski i sporedni priključci motoričke su funkcije. Nije se dogodilo ono što nije zabilježeno na CD-ROM-u…(Bog, duša i slični filmovi, str.2) Sintetizirani glas lirskoga subjekta galami usred nepreglednih silicijskih prostranstava. On uspostavlja novu religioznost izjednačavajući Boga s računalom, a svemir s Internetom: Kako ne biti religiozan i ne vjerovati u nove bogove koji su poput nas, ako ne i mi sami? (Imagine, str.16). Njemu nije potreban netko treći, on uspostavlja dijalog u sučelju s Bogom-memorijom, tj., u konačnici, sa samim sobom. Razgovor sa sobom psihološki je opravdan memorijom koja pamti sve napisano ostavljajući elektronski trag, ponešto i elektriciteta, u hipotalamusu. (Chat, str.23). Budući da radi na IF THEN principu, pitanje dijaloga, odnosno postojanja Boga, svedeno je na binarnu opreku. Dijalog je moguć samo ako ima struje u provodniku. Samo utipkate http://www.jhvh.com i nakon Entera ući ćete u stranice onoga koji je. Ušavši u njegovu glavu više niste isti. Sada ste ravnopravni, vi ste on, on je vi. (Kako biti bog, str.12). Ako struje nema, nema ni Boga, a onda ni lirskoga subjekta. Ostaje samo tišina.

Subjektova cyber retorika ponekad se iscrpljuje teško razlučivom krupnozrnastom rasterizacijom, tj. gomilanjem i prezasićenošću high-tech terminologijom. Upravo ta prezasićenost priječi slobodno kolanje poetskih čestica, što povremeno zasljepljuje i zamara. Baš kao kada predugo gledate u zaslon računala.

Istovremeno, Sorelova poezija zavodi upravo svojim svjesnim i dosljednim kretanjem rubnim prostorima pjesništva. To je možda najvidljivije u Appendixu, u simuliranim vizualkama. U njima se uspostavlja obnovljen izdanak vizualnog pjesništva, koji je iz današnje perspektive kao takav jedino i moguć. Stoga treba pozdraviti ovakav, danas pomalo zatomljen model koji svojim ispisivanjem i supostojanjem širi obzor suvremenoga hrvatskog pjesništva.

--tihi 12:56, 20. listopada 2006. (CEST)

Osobni alati
izbornik za datoteke
Pomoć
for english speaking visitors