Roman o Baladama, Josipu, Feuerbachu, Betty Boop i drugom
Milorad Stojević, BALADE O JOSIPU, ICR, Rijeka, 1997.
Ako mislite da su hrvatski romani smrtno ozbiljni, tj. dosadni, da im glavni lik mora biti siromašni seoski učitelj koji živi u celibatu, nema za stanarinu i boluje od tuberkuloze ili neke druge opake bolesti u posljednjem stadiju, sigurno niste pročitali novi Stojevićev roman Balade o Josipu.
Ako možda niste čuli za Stojevića, vjerojatno vam je gore spomenuti učo predavao književnost. Ukratko, riječ je o odličnom romanu, možda najboljem hrvatskom romanu objavljenom u zadnjih nekoliko godina. Nažalost, kao i većina Stojevićevih knjiga i on je ostao nepročitan. Što je prilično čudno, jer je ovaj romančić, za razliku od teškometalne Stojevićeve poezije i prethodna dva romana, lako čitljiv i što je još važnije super zabavan.
Od prilično jednostavne pričice, u kojoj novinar lokalnog crikveničkog lista Milorad Stojević pokušava intervjuirati Josepha Josipa Osipa Stossa (J.J.O.S.) – prevoditelja Balada Petrice Kerempuha na jidiš, Stojević slaže roman-križaljku u koju čitatelj u konačnom (raz)rješenju upisuje svoje ime. Kao u nekoj interaktivnoj kompjuterskoj igrici čitatelj prelazi iz razine/poglavlja u razinu/poglavlje i slijedeći autorove upute neprekidno biva vraćan:
a) u fusnotu;
b) u poglavlje koje je već pročitao;
c) u prethodni Stojevićev roman Orgija za Madonu;
d) na piće u crikvenički kafić Galeb.
Nužno je spomenuti i ostale "glavne likove", J.J.O.S.-ovu ženu Doru, kći Lunu udatu Stojević ("O bajna li bijaše, podsjeti me na Betty Boop"), Ivu Feuerbacha J.J.O.S.-ova brata, koji zajedno s autorom i čitateljem ispisuju ovaj roman. Na kraju, treba li reći da je ovaj romančić kao kinder jaje, ima sve ono što djeca vole – iznenađenje, igračku i čokoladu, pa ga stoga i preporučamo djeci starijoj od tri (3) godine. --tihi 12:58, 30. studenog 2006. (CET)