Udruga knjižničari.jpg
Knjižničari
Hrvatska mreža školskih knjižničara

Petar Bodulić: Sonetima sam srce dao - Elvira Katić

Izvor: UDK02
Skoči na: izbornici, traži

Prikaz knjige

Petar Bodulić: Sonetima sam srce dao

Naslov: SONETIMA SAM SRCE DAO
Autor: Petar Bodulić
Izdavač: Matica hrvatska, Zadar 2007.


Iza Petra Bodulića su već 4 zbirke soneta i sonetnih vijenaca. Zapanjujuće produktivan stihotvorac (čitaj: sonetotvorac), besprijekorno discipliniran u „zidanju“ čvrstoga zdanja sonetne tvorbe (2 katrene i 2 tercine), raspjevan u odabiru sroka, nudi nam svoju petu zbirku soneta. Koliko li je samo soneta ispjevao ovaj čovjek u vrlo kratkom vremenu? Mislim da je davno iza nas brojka od 1.000 soneta ispjevanih nadušak što ne znači da nisu godinama (desetljećima) čekali svoje rođenje, strpljivo „čučali“ u duši pjesnika i sačekali svoje svitanje. Ne čudim se multiprodukciji Petra Bodulića. Zašto? Zato što nema sadržaja, nema teme, situacije, nutarnjeg previranja tipičnog za osobe koje su „čuđenje u svijetu“ koju Bodulić ne može ispjevati sonetom. On živi sonet i živi sa sonetom. S njim legne, njega sanja i s njim se budi. Ili on, njegovo Visočanstvo – sonet – probudi njega. To je njegov način komuniciranja, matrica misli, obrazac disanja.
Iako će zagovornici ovakvoga načina pjesništva možda s pravom prigovoriti da je ova uzvišena forma predodređena za ljubavnu poeziju naslanjajući tvrdnju na književnu tradiciju, ne vidim razlog da se ograničava pjesnička sloboda bilo kada, bilo čime ili još gore da se smatra kako neki (osim ljubavnih) sadržaji nisu dostojni soneta ili obrnuto, kako narušavaju ili ugrožavaju njegovu ljepotu. Za mene je sonet „zgrada“ s četiri kata (četiri strofe) kojima se pješice penješ – do krova. A zgrade mogu biti privlačnije ili manje privlačne, u selu ili gradu, s prozorima ili bez njih, s krovom ili bez njega, s propuhom ili ne? Svaka je zgrada samo građevina, hladna i prazna ako u njoj ne žive stanari, gostoljubivi domaćini. I tako sam se opet uputila ususret riječima, stanarima sonet-zgrade.

„Sonetima sam srce dao“ upućuje na nešto dovršeno. Točka. Tako je i nikako drugačije. Ne mogu se oteti dojmu da je Bodulić ispjevao sve svoje sonete i ovom se zbirkom od njih (i od nas) oprašta.

Cjelovita zbirka „Sonetima sam srce dao“ i soneti u njoj ishod su otpora (sve)vremenu da sa sobom ne odnese u nepovrat (sve) nježne uspomene (npr. iz pedesetogodišnjeg braka sa svojom suprugom); sve užase svakodnevnice, iščekivanja i patnje, nade; sve ljepote rodnoga kraja, domaćega ognjišta; sva dobra djela ljudi, znanih i neznanih .… poradi budućnosti (Poći ću za vama, vječnost me zove / iza zvijezde sjajne riva je u sjaju / i brodovi vaši u tom pravcu plove). U tom rvanju s moćnim protivnikom (vremenom) Bodulić inspiraciju nalazi u čovjeku i prirodi, u svemu što ga okružuje, i svojim poetskim izričajem iskazuje bliskost kako neznancu tako i konkretnoj osobi, kako prostoru nepoznatom i vremenu nedokučivom tako npr. i konkretnoj školi (OŠ Petra Preradovića u kojoj je dočekao mirovinu), rijeci Savi, zadarskoj rivi … ali i pojmovima poput smrti (Među čempresima), grmljavine i sličnih vremenskih nepogoda, duhovnih promišljanja, tradicionalnih običaja. Bodulić sve uokolo upošljava, tu i tamo uljepšava, zbilja sustiže maštu, vjera nevjeru, dobro je nadmoćno nad zlom (zloba ima moći ali vjere nema / dobrota joj poraz uz molitvu sprema) a čovjek na vjetrometini zbivanja ima zadatak kontrolirati svoja čuvstva i svoj bitak. To je kristalna poruka ovih njegovih soneta „složenih“ (pomalo bez dosljednosti) u pet ciklusa:

U prvomu od njih „Piscima zadarskoga književnog kruga“ 91 je sonet. Ciklus je, za razliku od ostalih, sadržajno pročišćen i mogao bi stajati sam za sebe.
Drugi ciklus nosi naslov „Moje pjesme“ i sadrži 47 soneta koji su nastajali u različitim prigodama i jasno je da ih autor želi oteti zaboravu uvrštavajući ih u knjigu. „U bokoru“ sa 19 soneta i „Rodnom Posedarju“ s 22 soneta pjesnik se sadržajno približio (ili vratio) preokupacijama iz svoje treće zbirke „Posedarje drago“, a posljednjim ciklusom „Štovanoj gospodi, dragim prijateljima“ s 36 soneta (ukupno ih je u zbirci 215) dotaknuo je strune epistolarne književnosti iako se to može reći i za prvi ciklus posvećen piscima zadarskoga književnog kruga.

U drugom ciklusu ove zbirke „ Moje pjesme“ nailazimo na odgovor zašto je sonetima „srce“ dao, zašto ga zarobiše, zašto stihovi njihovi „glazbom ga zovu“ tj. zašto ih nesebično predaje „najljepšoj zori što iskrama sjajnim vječito gori“ i nastavlja ispovjednim tonom u sonetu „Pisme moje“, kojemu posebnu draž i vjerodostojnost daje idiom njegova zavičaja

„Di ste dosad bile? To ni ja ne znan.
U meni ste dugo sanjale svoj san,
stiglo vaše vrime, vaš svanjiva dan,
uteći želite sve do jedne van.“

U ovom se ciklusu retrospektivno vraća voljenoj supruzi, uz 50. godišnjicu braka. Ljubav njihova „vremenu prkosi“, a potom znajući da sve ima svoj kraj pa i ljudski život, njihov zajednički život opjevava u sonetima „Naša ljubav“, „Ljubavi u spomen“ te sonetom „Među čempresima“. Ne boji se Bodulić smrti jer zna da pjesnik nikada ne umire ali zbunjuje sonetima „Duša Božji dar je“ (Smrt je negdje blizu, zastao mi dah/svjetlo moje gasi) i „Oproštaj“ (Zbogom znanci mili, kucnuo je čas / na put moram ići povratka nema / na počinak vječni tijelo se sprema).

Niz soneta posvećenih rodnom gradu: „Čestitka Zadru“, „Srce Zadru“, „Zadre, pjevamo ti“, „Turistička rijeka“ i „Na rivi Zadar“ je tematski neodvojiv od soneta posvećenih OŠ Petra Preradovića u kojoj je dočekao mirovinu („ta kuća djece i mladosti“… ona je život… teče kao rijeka …“). U sonetima ovoga ciklusa poput: „Čoban i čobanica“, „Pjesma čobanice“, „Tele i Brko“, „Čudnovata želja“ ne nedostaje ironije, ali i narodne mudrosti.

U trećem ciklusu „U bokoru“ Bodulić je veseo i raspjevan. Raspoloženje koje je dominantno u drugom ciklusu, duševna previranja, pitanja bez odgovora i sl. smjenjuju slike prirode. Već prvim sonetom „Buđenje“ uvodi nas u rascvjetali vrt pun ljuljana i ruža, ljubica i smilja, zumbula i đurđica, jasmina i metvice, šafrana i sunovrata, bosiljka, ali i listopadnog hrasta, ne zaboravljajući zimzeleni pokraj Islama. Sjetio se i drvoreda platana na Relji. Za nijansu više od ostalih ciklusa u ovomu je svenazočna literarna kićenost koja, moram priznati, ne utječe bitno na pjesničko tkivo već nosi sobom dašak svježine.

Predposljednji pjesnički čin, čin drame koja se zove „kako ostati povezan s rodnom grudom?“ su soneti iz ciklusa „Rodnom Posedarju“ s posvetom: „Posedarcima, koji znaju, mogu i žele pomoći boljitku sela“. Pupčano vezan za rodno Posedarje (Posedarski jesan, kažen svima, sin), spušta se Petar Bodulić svome korijenu jer „korijenje će mnogi u njemu naći“, jer je to mjesto u kojemu se „kamenjar dragi srcem njima javlja“. Zaustavlja hod i sam se pretvara u stablo. Vraća natrag vrijeme, događaje, ugažene stope. U dnu svoga bića čuje glas svoje prošlosti i budućnosti. Nitko ne poznaje svoje korijene dok ne ispita stablo svoga života. Zato uvijek treba pitati svoje korijenje kakvo stablo treba izrasti iz njega.

„Posedarski bunar život je bija
Bija je i ljubav i naša dika,
Narodno veselje i dičja cika.
Posedarac mnogi tu se je smija.“

U ovom ciklusu pjevaju gajde, narodni melos se čuje u svakom stihu a umnogome mu doprinosi rima (dvanaesterac). Vrijednost ovoga ciklusa je i u sveprisutnom autobiografizmu.

Posljednji ciklus soneta u ovoj knjizi nosi naslov „Štovanoj gospodi, dragim prijateljima“ i ne mogu se oteti dojmu kako mi, poput cijele zbirke, zvuči oproštajno. Međutim, neizbježan osjećaj bliskosti sa svakom osobom kojoj je posvećen, prisutan je u svakom od njih.

„U sonetu za sve ljubavi ima,
Prijatelji dragi i on vas moli,
Bogu zahvalite, On vas sve voli.“

U skladu s ispovjednim karakterom koji je zamijećen u ranijim zbirkama, svoje očaranosti sonetima, u traganju za vrijednostima trajanja, pjesnik ovdje izabire riječi molbe (malenim sonetom reći ću hvala), zahvale i poticaja.

„Mogu odahnuti i reći: Amen.
Pozvano sam društvo smjestio u knjigu,
skinuo sam s glave jednu tešku brigu,
svako j' ime u njoj postalo znamen.“
(Šarenom društvu)

Zahtjevan metrički oblik sastavljen od 14 jedanaesteraca (dvanaesteraca), strogo poštivanje forme 2 katrena (abba) i 2 tercine (cdc, dee; cdc, dcc; cdc, dcd ili cdc,ddd) nisu ni ovaj put omeli autora da bude iznad sudara, politike, svađa … iznad svega onoga što mu ne da mira sanjati … Bodulić je ispovjednik i sugovornik. Bodulić je pjesnik koji se rijetko susreće. Bodulić je čovjek koji je hrabro pronašao oruđe za svoj iskaz. Sonet za svoj pjesnički izraz.

Bilješka o autoru:
Petar Bodulić rođen je 1929. u Posedarju. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a Učiteljsku u Zadru. Do umirovljenja je bio učitelj. Do sada je objavio 5 zbirki soneta (Posedarje drago; Radost mi donesi, Izgubljen sam bio, Grmljavino stani i Sonetima sam srce dao), a u pripremi ima i šestu. Živi u Zadru.

Osobni alati
izbornik za datoteke
Pomoć
for english speaking visitors