Udruga knjižničari.jpg
Knjižničari
Hrvatska mreža školskih knjižničara

Miroslav Mićanović, Zib - Tihomir Dunđerović

Izvor: UDK02
Skoči na: izbornici, traži

ZIB I FOTOGRAFIJE KRAJA


Miroslav Mićanović, Zib, 2. izdanje, Meandar, Zagreb, 2001.

ZIB – uvodna zabilješka

Kako sam prvo izdanje Ziba iz 1998. godine ispratio početničkim nazovikritičarskim osvrtom, učinilo mi se logičnim i zanimljivim to učiniti i nakon njegova reizdanja. Pokušat ću, dakle, uspostaviti dijalog s iznova pročitanim Zibom i vlastitim tekstom. Početničku nesigurnost pokušao sam tada prikriti jednim "slabim" početkom, uvodnom zabilješkom o Zibu koja je trebala, prvo mene, a potom i potencijalnog čitatelja uvući u pjesnički prostor Ziba. Zib je močvara obrasla šibljem i travom, neprohodan izdvojeni prostor. Svijet za sebe u kojemu se neprekidno izmjenjuju dva suprotna procesa – rast i raspadanje. Zib je trusno područje satkano od prapočela: vode, vatre, zemlje i zraka. Mjesto u kojemu je stalna samo mogućnost pročišćenja tvari/tijela/jezika kroz bezbroj vraćanja i ponavljanja. Stoga je ovaj napis već u početku u opasnosti da se putem kroz Zib negdje izgubi, raspline, oboli, zaplete, zaglibi u vodom natopljenom zemljištu. Valja ići oprezno, crticu po crticu čitati prostor Ziba.


ŠTO SE VIDI

Negdje sam pročitao da su književni kritičari isti kao studenti medicine, jer misle da boluju od bolesti koju trenutno proučavaju. Kako me je u to vrijeme potpuno zaokupljalo proučavanje vizualne poezije, bio sam sklon vidjeti je i tamo gdje je stvarno nije bilo. Ni uz najbolju volju kod Mićanovića nisam pronašao više od jedne (Planina) grafički nadražene pjesme, ali sam, čini mi se ispravno, naslutio kako je "vizualno" središte gotovo svake njegove pjesme. Oko neke fotografije, slike viđene u prolazu ili prizvane iz sjećanja omatale su se riječi i lijepile u stihove. Pored toga, u napomeni da je ciklus pjesama More i prašina objavljen kao grafičko-pjesnička mapa, a uvodna pjesma JOB kao zaseban grafički list, iščitao sam Mićanovićevu potrebu za vizualnim obogaćivanjem svojih pjesama. U zbirci Zib, iako lišene svojega grafičkog dodatka, one su i dalje ostale vizualno kodirane. Posebno mi je bila zanimljiva, već spomenuta, uvodna pjesma JOB (hrvatsko pjesništvo devedesetih) sa svojim gotovo programatskim opisom zatečenog (ratnog) stanja u hrvatskom pjesništvu s početka devedesetih. U njoj hrvatski pjesnik pokušava ljepljivom trakom sačuvati cjelovit pogled, a žena hrvatskog pjesnika kaže: sve što imam stekla sam gledajući,/ a sada je zamračenje. Zamračenje, a živimo u vremenu apsolutne dominacije vizualnoga kôda, u vremenu kada se između viđenoga i doživljenog stavlja znak jednakosti. Izlaz sam vidio u posredno preuzetom citatu: Vid kao organski – fiziološki, psihološki i duhovni proces pretpostavlja svjetlost, isto tako kao što mozak pretpostavlja stvarnost (izvanjski svijet). Ali, "čarobnost" mozga sastoji se u tome što on, iskusivši jednom svjetlost, može vidjeti bez svjetla. Tako, na primjer, biva u snu. (Josip Užarević, Igra čarobnim zrcalom: vizualni kod dvadesetog stoljeća). Dakle, u snu ili, na ovom primjeru, u poeziji. Danas mi se čini kako je ova pjesma diskurzivno i konačno zatvorila poglavlje vizualnog modela u praksi hrvatskog pjesništva i označila, na žalost bolni, povratak Emociji: gdje je taj svijet. povuci prste/ iz tih rana, nevjerni Toma./ mrak.


FOTOGRAFIJE KRAJA

Fotografije su u Mićanovićevoj poeziji podsjetnici, polazna čvorišta za stvaranja semantičkih nakupina pjesme. Slaganjem tih fotografija u pjesmu/album nastaju šavovi na kojima se izoštrenost fotografija rastače u rubnim sintaktičkim zatamnjenjima. Rječnička natuknica Fotografije svojevrstan je Mićanovićev ironični autopoetički komentar u kojemu, želeći preduhitriti i prekinuti daljna kritičarska naklapanja o toj temi, kaže: I sâm pišući pjesme, rado sam posezao za fotografijama, onim koje su pjesmi davale neka bitna određenja. Istrgnute i necjelovite pojavljivale su se kao bitna uporišta, rekli bi kritičari, lirskoga subjekta, ili kad zapadnete u situaciju koja je već daleko od početnoga zvuka, namisli, rekli bi nešto stariji pjesnici. Ili, iskreno, kad ste se borili da kako-tako spasite početnu propulziju pjesme, kad je potrebno od bilo čega krenuti da bi se dosegao u jednom trenutku pomišljeni/osjetilni/žuđeni pjesnički, radni, pisani, jedini svijet. Dakle, moglo bi se reći da čitav Mićanovićev pjesnički tekst funkcionira kao emulzija osjetljiva na dobro osvijetljena mjesta/prizore fokusirane u objektiv lirskoga subjekta.


PROSTIRANJE POETSKIH RIJEČI

Primjetno je kako su pjesme od početka ka kraju zbirke sve duže, kako se proširuju zauzimajući sve veći prostor stranice. U osvajanje prostora polazi se iz same pjesme, odnosno stiha. Stoga se često kao vezivni element u građenju pjesme/kuće javlja semantičko opkoračenje. Upravo taj izvedbeni stil opkoračenja karakterističan je za Mićanovićev stih i kao takav jedistvena je pojava u praksi novijega hrvatskog pjesništva. Premještanjem smisla iz retka u redak, nizovi riječi/opeka čvrsto se povezuju u prostornu cjelinu pjesme/kuće u kojoj se jezik bori s vjetrom uspomena. Krećemo s kraćim udisajima blaženih trenutaka, preko mora i prašine do nedjeljinih prozno proširenih rječničkih natuknica u kojima se naracija ponekad prekida krupnozrnastim poetskim slikama. Ono što zovemo razvojem (pjesme) nije ništa drugo nego savez između iznenađenja i prizivanja, izuma i ponavljanja, prekida i neprekidnosti. (Octavio Paz, Drugi glas). Prožimanjem i izmjenama različitih očišta (prostornih, vremenskih, semantičkih, vrijednosnih) u sukcesivnom slaganju poetskih riječi stvara se privid simultanosti i preklapanja poetskih sličica.


VLAK ili o ponavljanju

Već pri prvim čitanjima Mićanovićevih pjesama, učinilo mi se kako su one svojim nastankom bile vezane uz vlak i željeznicu. Slike koje je lirski subjekt gledao kao da su bile uokvirene prozorom, a brzina njihove izmjene određena brzinom toga vlaka. Međutim, bojao sam se to izreći na glas pa sam te zbrkane i nabacane misli uklopio između sinkopiranog refrena vlak ide iz pjesme Institute for humanistic studies. Ritam je išao otprilike ovako: vlak ide. vlak ide. stajaći motiv na kolosjecima hrvatske književnosti. vlak ide. vlak ide. zgodno bi bilo razmotriti ulogu vlaka u hrvatskoj književnosti. vlak ide. vlak ide. i općenito umjetnosti devedesetih. vlak ide. vlak ide. u vremenu kada su vlakovi kasnili. vlak ide. vlak ide. ili nisu ni stizali. vlak ide. vlak ide. ponavljanjem se simulira. vlak ide. vlak ide. sinkopirani ritam. vlak ide. vlak ide. kupei su strofe. vlak ide. vlak ide. svaka strofa jedan kupe napučen novim licima. vlak ide. vlak ide. kao putujući institut za proučavanje. vlak ide. vlak ide. kompozicija polifonih ljudskih sudbina. vlak ide. vlak ide. iz vlaka se dobro vidi. vlak ide. vlak ide. prozor u pokretni pejzaž. vlak ide. vlak ide. mjesto erotskih maštarija. vlak ide. vlak ide. opasno je naginjati se kroz prozor. vlak ide. vlak ide. na rubu poljane gdje jedan muškarac tri žene ljubi. Još dugo vremena nakon objavljivanja ovoga teksta, razmišljao sam o rečenicama koje sam tada propustio izreći. Odgovor sam prešutio u jednom kasnijem pjesničkom pokušaju. Možda bi bilo zgodno tako završiti i ovaj tekst, u neizrečenom: Zanimljivo je kako se putujući vlakom ne vidi samo krajolik kroz koji se prolazi, već i odraz vlastitog lika, čvrsto uokvirenog prozorom, kako se gubi i ponovo izvire u njemu. - Pisalo je na poleđini jedne tvoje razglednice. Tekst sam zapamtio, a razglednicu zgužvao i progutao. A gdje je krajolik u kojem ostao uokviren tvoj odraz?

--tihi 13:23, 20. listopada 2006. (CEST)

Osobni alati
izbornik za datoteke
Pomoć
for english speaking visitors