Udruga knjižničari.jpg
Knjižničari
Hrvatska mreža školskih knjižničara

Marina Valković: Kanet na vetru - Ivana Vladilo

Izvor: UDK02
Skoči na: izbornici, traži

Nekoliko riječi o čitanju Marininih pjesama…

Rasplitati (nečije) pjesničko tkanje, teško je, a da se ne razdere „ono neč“ što se kasnije nepopravljivo izgubi u analizama, književnoteorijskom frazariju i pristupu, koji je, dakako potreban, ali ne i jedini model razumijevanja poezije.


Branko Kukurin, pogovor zbirci
„Krajica Učka“, Vlaste Sušanj Kapićeve


Nisam pozvana napisati recenziju, ni kritiku ni pohvalu… Ovaj je pogovor samo nekoliko riječi o tome kako čitam Marinine pjesme. A, čitam ih kao priču, koja ima svoj pradavni početak u kamenom Gradu, svoj zavojiti burom nošen put uličicama s nenadanim pogledom na pučinu i svoj kraj, sretan kraj lista nošenoga vjetrom do neke tople ruke i otvorenog srca koje će stihove upiti, pustiti da ga poput plimnog vala obuzmu oni sretni trenuci ljubavi spram svega do čega dolazimo mukom, šutnjom, žudnjom koja se zna suzdržati do pravog trenutka.

Pjesnička zbirka Marine Valković samo je uvjetno podijeljena u 5 cjelina koje se tematskim okvirom zapravo nastavljaju jedna na drugu, pa apoteozom Gradu, skiciranjem ljudi (Kolo) i životnom himnom ljubavi-roditeljici sreće i nesreće, tuge i ushita, boli i praštanja, rastanka i susreta, na kraju nalazimo MIR. Mir sa Svijetom koji proizlazi iz mira sa Sobom, i obrnuto, u vječnoj interakciji propitivanja: Tko jesam? Kakvom me vide?

Uvjetno, kažem, jer u svakoj je pjesmi uvijek i nanovo riječ o ljubavi. U Marininoj poeziji uvijek je o ljubavi riječ… nosi srce na dlanu, prečesto svjesna da bi moglo biti zgaženo pa, iako spremna na nerazumijevanje, neće ga pretvarati u gorčinu… njezine su rezignacije uvijek nadvladane ponovnim otkrivanjem ljubavi i ljepote koja je tako duboko ukorijenjena u njezinu biću da ju ništa neće trajno pokolebati.

I o putovanju. Iako se izvan gradskog zida neće otisnuti, iako pučina mami, iako slutnja nekih drugih mjesta i ljudi, možda boljih, možda naklonjenijih, izviru iza odluke o ostanku… Ovim pjesmama duša-putnica traži svoje sretno mjesto, svoj mirni kutak, putuje k sreći koja ipak nikad nije tamo negdje, uvijek je tu i sada… U procijepu ushita i nesigurnosti, u procijepu misli i riječi, namjere i djela, svog svijeta i zbilje, jedna je koju čitamo, druga je koju iza riječi slutimo. U svakoj su pjesmi dva paralelna svijeta. Onaj koji nam se podastire i u kojem nas pjesnikinja uvjerava: sve vidim, znam granice, mogu se sa svijetom kakav jest pomiriti… I onaj koji nas kao bujica slutnje iz dubine stiha ometa u idili: granice bih mogla srušiti, ljubav može više, po osjećaju postojim…

Istovremeno smjerna i buntovna. Mi biramo kako ćemo čitati!

I tako, čitajući riječi slušamo misli jer,
…noćna je tišina najtiša…
…ona pjesnike razbuđuje…

...

kao šišmiši im misli noću lete i vide.
Poput vilenjaka iz bakinih priča kliču radosti.
Stihovima prkose boli dok plaču s noćnim vjetrom.
I ljudima...

I ne treba nas iznanaditi ravnopravno izmjenjivanje standardnog i dijalektalnog izričaja. Misao ne bira jezik kojim će progovoriti. Duhovno stanje, motiv, onaj kome se obraća, gotovo nalažu da jednom to bude na širem čitateljstvu razumljivom standardu, a drugi put na otočkoj čakavštini koju će tako i «neznalci» upoznati, a domaći prepoznati kao govor srca, kamena, mora i vjetra.

Ivana Vladilo

Osobni alati
izbornik za datoteke
Pomoć
for english speaking visitors