 |
Kršćanska izvorišta u Nazorovoj poeziji i prozi za djecu - Mila Biočina
KRŠĆANSKI IZVORI u Nazorovoj poeziji i prozi za djecu
Nazora su stariji naraštaji najčešće poznavali kao partizanskog pjesnika.
Prelistavajući njegovu poeziju nailazimo na pjesme SVET, ZAPRTA NEBESA, ANGELUS, POSLJEDNJA POMAST, UZAŠAŠĆE, PRAVI GLAS, USKRS, RUTA MOAPKA, U SNU koje predstavljaju kršćanskog Nazora.
Čitajući te stihove u kojima pjesnik otkriva intimu svoje duše, otkrivamo Nazora kakvog nismo poznavali.
Prva kitica pjesme K BOGU!:
- Bože, ja sam uvijek nosio te živa
- Na dnu duše svoje …
Današnja djeca ne poznaju Nazora kao dječjeg pjesnika.Kad piše za djecu, njegov stih je pretjerano jednostavan.
NAŠ DOM
- Stari dome oca moga,
- Stari dome djeda mog,
- Mio mi je svaki ugo,
- Svaki kamen zida tvog.
(…)
- Ja u tebi još ne vidjeh
- Zlato, svilu i mramor
- Al' si za me ipak ljepši,
- Nego što je carski dvor.
- Stari dome oca moga,
- Stari dome djeda mog,
- Vazda bio čvrst ka kremen,
- I dobri te čuvo Bog!
To je povratak rodnom domu, povratak u djetinjstvo, u ljepotu i ljubav, dom nad kojim bdije dobri Bog Da spominjanje Božjeg imena nije samo formalne naravi, dokazom nam je pjesma MLETAČKA GALIJA u kojoj dječak sanjari o služenju na blistavoj, tuđoj galiji dok ga majka usmjerava na znatno skromniju lađu, ali našu, te zaključuje:
- Otri, sinko, oči!
- San je laža pusta,
- A BOG je istina!
Djetinjstvo je za Nazora bilo dublje nego samo kao književna tema: povratkom u nj otvarao je svoj svijet, spontan, dječački svijet. To osobito vrijedi za njegovu dječju prozu ispunjenom fantastičnim pričama u kojima na rubnim pozicijama ima vjerskih tragova.
BIJELI JELEN: …o podne zazvonilo bi zvono u obližnjem selu,(…) guščarica bi se onda pomolila dobrom Bogu; a poslije vjenčanja u dvorskoj crkvici slavio se pir u dvornici vranjskoga grada.
Najviše vjerskih tragova i poticaja nalazimo u Nazorovim realističkim pripovijetkama i novelama iz zavičaja.
Prva je novela ANĐEO U ZVONIKU u kojoj dječak maštovito pripovijeda o svom djetinjstvu temeljenom (i) na kršćanskom odgoju koji je u neprestanom proturječju sa svijetom odraslih.(za repaticu dječak misli da je zvijezda što je vodila tri kralja k malome Isusu, a odrasli su govorili da ona naviješta jad i nevolje…).
Radoznali dječak penje se do crkvenih zvona, koje mještani zovu Djed, Otac i Unuk, ne bi li otkrio tko to kuca: otac mu govori da je to sat, ali dječak ne vjeruje….Čini mu se da to anđeo silazi s oblaka u zvonik….stoga se penje….
Na koncu sva priča završava kod župnika koji prihvaća dječakovu maštu govoreći da anđeo dolazi oko podneva , kucne dvanaest puta i tad ljudi znaju da moraju iz polja kući, stati oko stola. I pomoliti se Bogu. I objedovati…
Jest. Tako i mi molimo.Svaki dan , odvraća dječak. Malog radoznalca župnik vraća kući i na majčino strahovanje da će dječak zastraniti, župnik izgovara riječi koje bi mogle stajati ispred svega što je Nazor napisao nabožnog iz svog djetinjstva:
„Ne bojte se za nj, gospođo! Ma što se s njim desilo, on će uvijek biti jedan od onih koji vjeruju u Boga i u njegove anđele“
Svijet Nazorova djetinjstva 19. stoljeća već je prohujao: bez obzira na to iz njega zrači šarm otočkog mentaliteta u kojem se ističu temeljna životna načela: opraštanje i ljubav prema domu, obitelji i bližnjima.
Na temelju zavičajnih uspomena i tema Nazor je iskazao svoj etički, kršćanski kodeks koji se gajio i izrastao u jednoj civilizacijskoj, kršćanskoj sredini.
Bez obzira što mu se u životu kasnije događalo, vidimo da ipak na početku…bijaše BOG….
- Jest, Bog u meni!- I sve jače osjećam besmrtnost svoju! (STUPOVI)
Pripremila:MILA BIOČINA,prof.
