 |
Književni susret s Goranom Tribusonom-Boris Popinjač
TRIBUSON U UGOSTITELJSKO-TURISTIČKOM UČILIŠTU
Grupa učenika mladih knjižničara, Valerija Anđelković, Daniela Babić i Matteo Buković sa školskim knjižničarom Borisom Popinjačem, organizirali su 25. studenog 2005. u Ugostiteljsko-turističkom učilištu u Zagrebu književni susret s Goranom Tribusonom. Najpoznatiji i najplodniji pisac krimića u Hrvatskoj bio je zanimljiv gost učenicima i knjižničarima susjednih I. i IV. gimnazije, te Graditeljsko-tehničke škole u Zagrebu.
Matteo: - Gospodine Tribuson, ugodno smo se iznenadili kad ste bez oklijevanja pristali na naš poziv. Jeste li često gost ovakvih književnih susreta u školama?
Tribuson: - Nisam baš često, ali gotovo uvijek se odazivam kad me zovu škole. Kad me zovu negdje gdje mi je nespretno, npr. Slavonski Brod, onda to ne mogu prihvatiti zbog brojnih obveza, ali pozive unutar 10 km redovito prihvaćam. Pretpostavljam da me onda učenici čitaju, a svakom je autoru drago kad ga čitaju mladi. Ako te mladi prestanu čitati, onda je pisac mrtav.
Daniela: - Sigurno postoji neko pitanje koje Vam se najčešće postavlja. Hoćete li na njega odmah odgovoriti ili ćete čekati da ga netko od nazočnih postavi?
Tribuson: - Ne, dovoljno sam star da sam sva pitanja koja mi se postavljaju čuo i prije. Pitanja se ponavljaju i ne sjećam se nekog koje je najčešće. Ima jedno pitanje koje je jako jednostavno, a ja nikad na njega ne znam na njega odgovoriti: što Vas je navelo da postanete pisac?
Valerija: - Danas pripadate vrhu hrvatske književnosti po popularnosti i broju djela. Može li se samo od toga dobro živjeti?
Tribuson: - Ne, do vašeg Učilišta došao sam tramvajem. Ne može se dobro živjeti iz razloga što smo mi mala i siromašna zemlja i kod nas izdavaštvo nije industrija kao u mnogoljudnim zemljama. U usporedbi s Amerikom od 250 milijuna, Velikom Britanijom od 80 milijuna stanovnika, naših četiri i pol u većini nema novaca za kupnju knjiga, drugi nemaju naviku, a treće ne zanima, tako da se tiraže knjiga kreću od jedne do pet-šest tisuća primjeraka, a od toga se ne može dobro živjeti. Nikad nisam živio samo od pisanja i takvih je književnika kod nas jako malo. Ako vam netko kaže da živi samo od književnog rada, bježite od njega jer će vas tražiti lovu i sigurno je u velikoj gabuli. Matteo: - Pišete, predajete na Filmskoj akademiji i radite kao urednik u jednoj izdavačkoj kući. Čime se još bavite, imate li hobije?
Tribuson: - Na Akademiji predajem scenarij, a u izdavačkoj kući radim kao urednik na pola radnog vremena. Svašta radim, i previše toga, najviše vremena provodim kod kuće ispred kompjutora, ripam filmove, kopiram ploče, a sad se trenutno zezam s DVD pržilicom. Moja je žena ljubomorna jedino na kompjutor, budući da s njom provodim manje vremena. Slušam glazbu, čitam knjige i gledam filmove jer zbog moje profesije moram pratiti filmsku proizvodnju.
Matteo: - Imate li protekciju u odnosu na ostale autore kod Vaše sestre, gospođe Snježane Tribuson u odabiru scenarija za njena filmska ostvarenja?
Tribuson: - Nemam nikakve protekcije, ja sam za nju pisao scenarij po narudžbi, jer ga ne možete napisati tek tako, već onda kad postoji izgledna prilika da će biti realiziran. Sestra je tražila od mene da joj napišem scenarij koji bi bio pomalo autobiografski i govorio o odrastanju u provincijskoj obitelji sredinom 60-tih godina prošlog stoljeća koje su markantne što su se tad pojavili The Beatlesi, The Rolling Stonesi, traperice, studentski nemiri i otvaranje prema Zapadu. To su stvari daleke prošlosti, neću vas s tim gnjaviti. Pravi autor filma je radatelj i on mijenja scenarij prema svojoj želji.
Matteo: - Neki književni kritičari navode tezu da ste pisac fabule. Dominacija pripovjedno-dijaloške fabule ostavlja malo prostora za digresije, je li to točno?
Tribuson: - To je dosta komplicirano pitanje. Ja sam u životu pisao svašta, pisao sam krimiće i oni su žanrovska vrsta i inzistiraju na jednom kodificiranom sižeu. Pisao sam i memoarske knjige u kojima nema fabulariziranja i koje su složene od nizanja asocijacija. Takve knjige nisu fabularne i pune su digresija. Pisao sam, između ostalog, i strogo narativnu prozu koja, uvjetno rečeno, ne dopušta puno digresije, a pisao sam i prozu koja je sastavljena od samih asocijacija i digresija. Je' l vam brzo trošim vaša pitanja? Ako hoćete mogu razvlačiti kao Tarik Filipović u Milijunašu i na svako pitanje odgovarati po sat vremena.
Daniela: - Može li se saznati što trenutno pišete?
Tribuson: - Da, ništa ne pišem trenutno. Inače mi je sad izašla jedna knjiga pod naslovom Mrtva priroda. U tijeku su pregovori za scenarij jedne serije, ali dok ti pregovori ne budu okončani, neću pisati ništa. Bojim se početi pisati nešto drugo, jer ako pregovori s HTV uspiju, bio bih prisiljen prekinuti. Nalazim se u stanju spisateljske hibernacije i to mi nije neugodno. Sasvim se dobro osjećam i bez rada. Prošlo je vrijeme marksizma kad je vladalo uvjerenje da je rad stvrio čovjeka.
Daniela: - Čeka li Vašeg inspektora Banića još neriješenih slučajeva?
Tribuson: - Nadam se da čeka, ali nemam vremena. Ove jeseni sam trebao početi pisati novog Banića, ali nisam stigao. Ako ne uspiju pregovori s HTV-om, onda ću početi pisdati novog Banića.
Valerija: - Koristite li stvarne događaje i osobe kao podlogu u svojim djelima?
Tribuson: - Kad pišete, onda ste uvijek osuđeni na vlastito iskustvo koje je strašno složena stvar. Sastoji se od više iskustava, onog što su vam drugi ispričali i što ste pročitali. Često puta u djelima koristim autentične osobe, ponekad koristim likove koji su stvoreni kombinacijom više stvarnih osoba i događaja. To sve pisci rade, ne možete pisati iz ništavila.
Matteo: - Pojasnite malo Vaš stav o sprezi krimića i socijalnog romana kojim se često služite?
Tribuson: - Držim da kriminalistički roman nije samo zabavno i književno bezvrijedno štivo, nego da on može biti socijalno relevantan, društveni roman. U školi vas uče o romanu hrvatskog realizma da je društveni roman jer referira o društvenim problemima svog vremena. Kad ljudi u njemu ubijaju, onda to ne čine samo po svojoj naravi, nego je taj zločin društveno uvjetovan. Netko je imao loš odgoj, netko nije imao roditelje i odrastao u socijalnoj ustanovi, netko se našao u situaciji kad je ukrasti bilo neizbježno, razumijete? Postoji puno faktora koji čovjeka natjeraju na takav čin. Zbog toga mi se činilo da krimić množe biti dvostruko zanimljiv. Istražitelj u njemu vodi istragu za ubojicom i to nas do kraja drži u neizvjesnosti, a pri tome smo svjedoci jedne društvene kronike koja govori o određenom društvu u kojem se pojavljuje zločin kao jedna od njegovih nužnih devijacija. To nisam ja izmislio, to krasi sve kriminalističke romane, osim enigmatskih krimića Agathe Christie i Conana Doylea.
Valerija: - Jeste li u privatnom životu skloni blagom cinizmu i ironiji?
Tribuson: - Mislio sam da ćete me pitati jesam li u privatnom životu sklon zločinu. Vjerojatno jesam, nisam bio kod psihijatra koji bi rekli da sam sklon ironiji zato što sam imao u djetinjstvu loš odnos s ocem. To je jednostavno moj životni stil. Netko voli biti patetičan, netko je sentimentalan, a ja volim biti ironičan i to se može pročitati u mojim knjigama. Na živce su mi išle lažne vrijednosti koje su nam uvijek nametali prije komunisti, a sad i naši političari. Uvijek su nam, zbog vlastitih interesa, nametali strašno važne stvari i povijesne ličnosti zbog kojih treba ginuti i ostaviti sve. Od takvih stvari najbolje se braniti ironijom.
Daniela: - Najpoznatiji ste hrvatski pisac krimića, ali često pišete i kratke priče. Koja forma izražavanja vam je bliskija?
Tribuson: - Kako kad. To je valjda stvar mojeg bioritma. Počeo sam kao pisac kratkih formi, kao pisac novelete. Pisao sam jako kratke priče od tri stranice. Onda su mi rekli da to malo produžim, pa sam dodao još dva reda. Konačno sam napisao jednu priču na deset stranica i pomislio: eto, konačno jedna epska stvar. Kad sam počeo pisati romane, napisao sam jedan od 600 stranica, onda mi je bilo nezamislivo napisati jednu kratku priču. Ako bih je i započeo pisati, na uvod bih potrošio dvadeset stranica i shvatio da to više nije priča. Iako zvuči patetično, čini se da sam više romaneskno orijentiran pisac. Čitatelji također vole duže forme u kojima se identificiraju s glavnim likom koji je frajer, guba ili kako vi to volite reći "cool". Izdavači su svjesni da se knjige pripovjedaka u pravilu slabije prodaju.
Valerija: - Tko Vam je i zbog čega književni uzor u našoj, a tko u stranoj književnosti?
Tribuson: - Što ja znam, pa nemam baš neke uzore, svaki dan mi je netko drugi. Kad pišem krimiće, onda je to Chandler, a vi ste generacija koja ga ne čita jer je on davno preveden i ekraniziran. On opisuje slučajeve Phillipa Marllowea, ali vi ste generacija koja baš ne voli krimiće. Volim Karela Čapeka, ne znam jeste li ga čitali, njega ne stavljaju u lektiru valjda zato što nije dovoljno dosadan. Volim Hašeka i Kunderu, dok je Viewegh kvalitetan u romanu "Sjajne zeznute godine". U ostalim djelima je manje zanimljiv i više sezonska pojava.
Matteo: - Književnica Julijana Matanović u knjizi "Kao da smo otac i kći" piše: " Na radnom stolu stajao je Tribusonov novi roman, roman autora koji svojim pripovjedačkim šarmom i duhovitošću uspijeva popraviti najlošiji okus dana na izmaku." Jesu li te književne simpatije i komplimenti obostrani?
Tribuson: - Mislio sam da ćete pitati postoje li osim književnih i neke druge simpatije. Ne, to je moja draga prijateljica i mi se obostrano volimo, ali kao prijatelji. Ona je izuzetna osoba i njena knjiga "Zašto sam vam lagala" mi je jako draga. U njoj je sličan senzibilitet kao i u mojima u kojima opisujem razdoblje odrastanja, ali postoji temeljna razlika u spolu te smo zaokupljeni različitim problemima. Doživljaji dečka i djevojke iz djetinjstva su bitno drukčiji.
Valerija: - Imate li pri pisanju neki poseban ritual (kavica)?
Tribuson: - U principu nemam. Kad čitate one knjige kako stvaraju umjetnici, onda jedan obuče japanski kimono i u četiri sata ujutro šeta voćnjakom. Nikad nisam imao rituale, osim ako ritual nije bila želja da se stiša TV dok pišem. Tekst pišem rukom zbog osjećaja da ne mogu kontrolirati tekst ako ga nemam pred sobom na papiru. Tek ga onda prepisujem u računalo i po potrebi mijenjam. Pišući, pio sam prije kavu i pušio, a prestankom pušenja i kava postaje besmislena.
Matteo: - Imate li neki savjet za one koji bi željeli početi pisati?
Tribuson: -Imam. Svatko tko želi početi pisati, neka što prije počne čitati. Čitanje je najbolja škola pisanja i jedno bez drugog ne može.
Književni susret je nastavljen neformalnim druženjem i razgovorom o utjecaju politike u književnosti. Predviđeno vrijeme brzo je prošlo u zanimljivim odgovorima Gorana Tribusona koji je pri odlasku obećao ponovni susret.
Boris Popinjač
