Udruga knjižničari.jpg
Knjižničari
Hrvatska mreža školskih knjižničara

I oni su bili knjižničari

Izvor: UDK02
Skoči na: izbornici, traži
Mnoge slavne osobe bavile su se knjižničarskim zanimanjem. Dodaj podatke o onom tko još nije naveden, ili dopuni postojeće




Sadržaj

Radimir Čačić

Čačić.jpg

Donedavni potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske, od srpnja 2013. knjižničar u zatvorskoj knjižnici kaznionice Valtura.







August Strindberg

Godine 1874. radio je kao pomoćnik knjižničara u Kraljevskoj knjižnici u Stockholmu. http://www.strindbergsmuseet.se/images/as1879.jpg



Antun Vujić

Antun Vujić.jpg
[[Predmetnica:]]








Benjamin Franklin

Benjamin Franklin.png










Božidar Pugelnik

Božidar Pugelnik.jpg








Dražen Budiša

Dražen Budiša.jpg







Friedrich Engels

Friedrich Engels.jpg














Giacomo Casanova

Giacomo Casanova.jpg











Hector Berlioz

Hector Berlioz.jpg













Johann Wolfgang von Goethe

Johann Wolfgang von Goethe.jpg













Jorge Luis Borges

Jorge Luis Borges.jpg

Borges je rođen u Buenos Airesu. Njegov otac Jorge Guillermo Borges bio je odvjetnik i učitelj psihologije, koji je također imao literarne težnje - pokušao je postati piscem, no u tome nije uspio. Borges je jednom prilikom izjavio: "Napisao je neke vrlo dobre sonete". Borgesova majka Leonor Acevedo Suárez od svoga je muža naučila engleski i radila je kao prevoditeljica. Obitelj njegova oca dijelom je bila španjolskog i portugalskog, a dijelom engleskog podrijetla, dok je podrijetlo njegove majke bilo španjolsko i možda djelomice portugalsko. U njegovoj se kući govorilo i španjolski i engleski, tako je od najranijih dana djetinjstva Borges bio bilingvist te je naučio čitati engleski prije španjolskog. Odrastao je u prigradskoj četvrti Palermo, u velikoj kući s još većom knjižnicom.

Od 1937., Borges počinje raditi u Miguel Cané, ogranku Općinske knjižnice Buenos Aires kao prvi asistent. Kada 1946. Juan Perón dolazi na vlast, Borges biva otpušten.

izvor: Wikipedija

Nekoliko Borgesovih misli o knjigama i knjižnici:
»Knjiga je predmet među predmetima, svezak izgubljen među svescima koji prebivaju u ravnodušnom svemiru, sve do onog trenutka dok se ne sastanu s čitaocem, čovjekom sudbinski određenim za njezine simbole. Tada nastane jedinstvena emocija nazvana ljepota, čudesan misterij koji ne mogu razjasniti ni psihologija ni retorika... prepuštam drugima da se hvale knjigama koje su napisali, ja se hvalim knjigama koje sam odabrao čitati«, napisao je Jorge Luis Borges u predgovoru seriji Biblioteca personal (Buenos Aires 1985-86).

čovjek nije čovjek po onome što piše, nego po onome što je pročitao

urediti knjižnicu je tihi način provođenja umjetnosti kritike

Karl Marx

Karl Marx.jpg











Laura Welch Bush

Laura Welch Bush.jpg

Bivša knjižničarka i učiteljica u osnovnoj školi,gospodja Bush sramezljiva je i povučena - oštri kontrast svom suprugu koji je komunikativan i društven. Prijatelji kazu kako je ona oduvijek bila zaslužna za veliki dio njegovog političkog uspjeha, jer ga je uvijek držala smirenim i stabilnim.

Mao Zedong

Mao Zedong.jpg









Papa Pio XI.

Papa Pio XI.jpg

S deset godina 1867. g. Achille odlazi u sjemenište sv. Pietro Martire u Sevesu. Nakon toga upisuje teologiju i filozofiju u Milanu i 1879. biva zaređen za svećenika. Od 1879. do 1882. studira u Rimu, te stječe doktorate iz kanonskog prava, teologije i filozofije.

Po završetku studija, vraća se u Milano gdje predaje na sveučilištu, te radi u Ambrozijanskoj biblioteci u Milanu. U slobodno vrijeme Achille je bio pasionirani planinar. Godine 1911. odlazi u Rim, gdje radi u Vatikanskoj biblioteci, te 1914. postaje i njezin voditelj. Papa Benedikt XV. ga 1918. šalje u Poljsku i Litvu kao apostolskog vizitatora. Slijedeće godine papa ga imenuje naslovnim nadbiskupom od Lepanta i postavlja za nuncija u Poljskoj. Godine 1921. papa Benedikt XV. imenuje ga kardinalom i nadbiskupom Milana. Ni osam mjeseci kasnije, 22. siječnja 1922. papa Benedikt XV. naglo umire od upale pluća i kardinal Ratti je pozvan u Rim. U konklavama je sudjelovalo pedeset i tri kardinala. Bit će to najduže konklave u 20. stoljeću. Kardinalima je trebalo pet dana kako bi izabrali nasljednika Benedikta XV. To im je pošlo za rukom tek u četrnaestom krugu glasovanja 6. veljače 1922. kada je Achille Ratti izabran za papu.

izvor: Wikipedija

Sv. Benedikt

Sv. Benedikt.jpg












Wolfgang i Jacob Grimm

Wolfgang i Jacob Grimm

Jakob Ludwig Karl Grim rodio se 1785., a Wilhem Karl Grimm 1786., u Hanauu kod Frankfurta. Obrazovali su se u Friedrichs Gymnasium u Kasselu, a zatim su obojica studirali pravo na Sveučilištu Marburg. Od 1837. do 1841. braća Grimm su se pridružila petorici kolega profesora na Sveučilištu u Göttingenu. Ta je skupina postala poznata kao Die Göttinger Sieben (Göttingenska sedmorka). Bunili su se protiv kralja Ernesta Augusta I. od Hanovera, kojeg su optuživali da krši ustav te države. Zato ih je kralj sve istjerao sa sveučilišta. Wilhelm je umro 1859., a njegov stariji brat Jakob 1863. Pokopani su na groblju St Matthäus Kirchhof u Schönebergu, četvrti Berlina.

Osim izvornih njemačkih djela, mnoge su izvorne francuske priče ušle u zbirku braće Grimm jer ih je ispričao hugenotski pripovjedač koji je braći bio jedan od glavnih izvora. Današnja izdanja njihovih bajka uglavnom su temeljito pročišćene i zašećerene verzije za djecu; naime, izvorne narodne priče koje su braća skupila nekad se nisu smatrale dječjim pričama. vještice, zlodusi, trolovi i vukovi šuljaju se mračnim šumama oko drevnih sela braće Grimm, kao i kroz podsvijest izoliranih njemačkih gradova-država tog doba.

Suvremena psihologija i antropologija tvrde da bajke koje se na Zapadu pričaju djeci prije spavanja zapravo predočavaju duševnu tjeskobu, strah od napuštanja, roditeljsko nasilje i/ili spolno sazrijevanje. Dječji psiholog Bruno Bettelheim u knjizi Korištenje očaravanja tvrdi da su izvorne bajke braće Grimm zapravo frojdovski mitovi.

izvor: Wikipedija


Vatroslav Jagić

(Varaždin, 6.VII. 1838. – Beč, 5. VIII. 1923., pokopan u Varaždinu 12. VIII. 1923.)

Vatroslav Jagić, slavist, gimnaziju je pohađao u Varaždinu i Zagrebu, filologiju je završio u Beču, a u Leipzigu je doktorirao filozofiju. Još kad je u Zagrebu radio kao gimnazijski profesor 1865. povjerena mu je briga o knjižnici koja je uz arheološki i prirodoslovni odsjek formirana u sklopu Narodnog zemaljskog muzeja. U Spomenima mojega života prisjeća se da je stanovao uz Narodni dom u kojem je bila smještena knjižnica pa su mu knjige bile dostupne u svako doba dana i noći.

1866. postao je najmlađim članom JAZU, a napisao je oko 700 znanstvenih radova. Utemeljio je Archiv fűr slavische Philologie, a jedan je od pokretača časopisa Književnik. Radio je u Zagrebu, Odesi, Berlinu, Petrogradu i Beču.

Značajnije knjige: Gramatika jezika hervatskoga… (1864.), Ruska književnost u osamnaestom stoljeću (1895.), Život i rad Jurja Križanića (1917.), Spomeni mojega života (1930. -1934.), Izabrani kraći spisi, ur. M. Kombol (1948.), Korespodencija Vatroslava Jagića, ur. P. Skok, J. Hamm (1953.-1983.), Djela Vatroslava Jagića, ur. P. Skok (1953.)…

Literatura:

  • Školstvo u Hrvatskoj i Slavoniji od njegova početka do konca god. 1895. Zagreb : Troškom i nakladom Kr. hrv.-slav.-dalm.-zem. vlade, 1896.
  • Znameniti i zaslužni Hrvati te pomena vrijedna lica u hrvatskoj povijesti od 925-1925 Zagreb : Odbor za izdanje knjige Znameniti i zaslužni Hrvati, 1925.
  • Jagić, Vatroslav: Spomini mojega života, sv. 1-2 Beograd : Srpska kraljevska akademija, 1930.-1934.
  • Hrvatska enciklopedija, sv. 5 Zagreb, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2003.

Matija Smodek

(Novaki kod Maruševca 4. I. 1808. ? – Bjelovar 22. IX. 1881.)

Matija Smodek rođen je u selu Novaki kraj Maruševca. Datum rođenja nije poznat, ali se zna da je kršten 4. I. 1808. Školovao se u Varaždinu, Zagrebu, Sopronu i Pešti gdje je stekao doktorat iz filozofije. Radio je kao redovni profesor statistike i ugarskoga rudnog prava na Kraljevskoj pravoslovnoj akademiji u Zagrebu. U slobodno vrijeme u akademiji je od 1831. do 1840. predavao hrvatski jezik.

Kao knjižničar Akademijine knjižnice (kasnije Sveučilišne knjižnice) radio je unatoč početnom opiranju od 1841. do 1875. kada je umirovljen. Fond knjižnice je reorganizirao, presignirao te sastavio kataloge. Sam je smatrao da je napravio više nego se realno od njega moglo očekivati.

1862. objavio je Pravo gorsko inače rudno Deržave Austrijske, prvi pravni udžbenik na hrvatskom jeziku. Njegova Slovnica iz 1833. nije sačuvana, a u rukopisu su mu ostala predavanja na latinskom jeziku, govori, pisma, bilješke, sastavci i jedna satirična pjesmica Magjaroni mili, ajte.

Umro je u Bjelovaru 22. IX. 1881., a sahranjen je u Zagrebu na Mirogoju.

Literatura:

  • Živković, Daniela: Matija Smodek : profesor i bibliotekar akademički Lokve : Naklada Benja, 2001.

Dragutin Hirc

(Zagreb 6. IV. 1853. - Zagreb 21. V. 1921.)

Dragutin Hirc prirodoslovac i publicist, školovao se u rodnom Zagrebu, a studij zoologije nastavio je u Grazu. Kao učitelj radio je u Severinu, Sisku, Bakru, Osijeku, Zagrebu, a zanimljivo je da se 1887. zaposlio u zem. kaznioni u Lepoglavi.

U Kr. sveučilišnoj knjižnici radio je kao bibliotečni pristav II. razreda. U to je vrijeme, na prijelazu stoljeća, sveučilišni bibliotekar bio Ivan Kostrenčić koji se zalagao za zapošljavanje novih stručnjaka koji bi mu pomogli u obavljanju sve složenijih poslova. Uvjetovao je da mogući kandidati koje bi osposobio za obavljanje poslova bibliotečnog pristava I. razreda budu doktori prava ili filozofije te da govore više jezika. Kao bliotečni pristav I. razreda bio je zaposlen dr. Velimir Deželić koji je ujedno bio i Kostrenčićev zamjenik, a potom i nasljednik. Stručni suradnici nisu dugo ostajali u Knjižnici, a razlog tome vrlo često bile su niske plaće.

Značajnija djela Dragutina Hirca su: Lijepa naša domovina (1891.-93.), Hrvatsko Primorje (1891.), Gorski Kotar (1898.), Lika i Plitvička jezera (1900.), Prirodni zemljopis Hrvatske (1905.).

Literatura:

  • Strossmayer kolendar za god. 1907. Zagreb : Izdaje i uredjuje Odbor zagrebačkih gospoja za Strossmayerov spomenik, 1907.
  • Hrvatski biografski leksikon, sv. 5 Zagreb : Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2002.
  • Sečić, Dora: Ivan Kostrenčić : prvi hrvatski sveučilišni bibliotekar Lokve : Naklada Benja, 2000.


Vid Morpurgo

Malo je danas poznato da je Vid Morpurgo, istaknuti splitski knjižničar i političar, jedan od osnivača Narodnog lista, zastupnik u Saboru, u Splitu imao i tvornicu žestokih alkoholnih pića. Morpurgovi proizvodi, likeri i rakije u lijepo oblikovanim bocama na kojima je bila etiketa s grbom Splita, izvozili su se u cijelu Europu i bili nagrađivani na mnogim europskim izložbama. U to vrijeme u proizvodnju alkoholnih pića uključio se i drugi splitski Židov Emil Stock, čovjek koji je utemeljio tvornicu cementa u Sv. Kaji i na Majdanu pokraj Solina. Godine 1905. Emil Stock se udružuje s Vidom Morpurgom u tvrtku Morpurgo, Stock e Comp. Nova tvrtka, u vlasništvu dvojice istaknutih Splićana, kako joj je bilo preusko u prostoru iza današnje Prime Grad, dobiva dozvolu za gradnju nove tvornice likera u uvali Supaval na Bačvicama. Ali dobivenu koncesiju nastojao je poništiti čuveni gradonačelnik Vice Mihaljević iz "Velog mista", i to iz - ekoloških razloga. Tvrdio je da će tvornica otpadom zagađivati okolinu. Mnogi u tom suprotstavljanju gradnji Morpurgove i Stockove tvornice ne vide brigu za okoliš, već politički sukob jer je Mihaljević pripadao pravaškoj stranci, a Morpurgo protivničkim narodnjacima. Razočarani nasljednici Vida Morpurga sa Stockom premještaju tvornicu u nove pogone u Rovinju. Uspješno su tamo poslovali pa kasnije podižu tvornicu alkoholnih pića u Trstu, gdje i danas djeluje tvrtka Stock.

izvor:

http://konbi.blog.hr/arhiva-2007-01.2.html


Siniša Glavašević

Siniša Glavašević.jpg Siniša Glavašević (Vukovar, 4. studenoga 1960. – Vukovar, 1991.), hrvatski novinar, publicist i prozaik, završio je osnovnu i srednju školu u rodnom gradu Vukovaru, a u Sarajevu studij komparativne književnosti i bibliotekarstva.
Za vrijeme Domovinskog rata je bio urednik Hrvatskoga radija Vukovar i ratni izvjestitelj. Po padu Vukovara, odveden je 19. studenoga 1991. iz vukovarske bolnice i od tada mu se izgubio trag.
Ekshumiran je iz masovne grobnice Ovčara i identificiran, tako da se pretpostavlja da je ubijen i pokopan na Ovčari istoga dana kada je odveden, 19. studenoga 1991. godine.
Matica hrvatska u Zagrebu posmrtno mu je 1992. godine izdala zbirku "Priče iz Vukovara", sastavljenu od toplih priča o temeljnim ljudskim vrijednostima koje je Siniša čitao slušateljima radija opkoljenoga grada. Bio je pisac proze, knjižničar, novinar, ratni izvjestitielj. izvor:wikipedia

Osobni alati
o nama
izbornik za datoteke
Pomoć
for english speaking visitors