Udruga knjižničari.jpg
Knjižničari
Hrvatska mreža školskih knjižničara

I Batgirl bila je knjižničarka

Izvor: UDK02
Skoči na: izbornici, traži

I Batgirl bila je knjižničarka

Ivana Vladilo


Nekoliko je događaja potaklo moje bavljenje ovom temom i organizaciju NETgrupe.

Kolegica iz Čilea preporučila mi je dvije web adrese: na jednoj sam pronašla fascinantan članak pod nazivom You don´t look like a Librarian!, u kojem autorica Judith Kneale raspravlja o knjižničarskim stereotipima i s koje se otvaraju brojne nove stranice s istom temom, te adresu na kojoj je baš tada bilo moguće glasovanjem izabrati novi izgled popularne (pa nek je i simbol malograđanštine, djeca ju vole) Barbie. Barbie je mogla biti policajka, arhitektica ili knjižničarka.

S tom sam viješću došla u školu i skamenila se čuvši komentare kolega profesora: "Barbie knjižničarka? Nemoguće! Pa, knjižničarke nisu vitke, plavokose, ženstvene i atraktivne! Barbie mora biti arhitektica, to je kreativno!"

Tako znači, čak nas i naši kolege ukalupljuju u knjižničarski stereotip! A kakav je on zapravo?

Nevjerojatno jednostavan i gotovo ga i ne treba ponavljati: knjižničar je knjižničarka neodredivih godina, sa zalizanom punđom i naočalama, zakopčana do grla, nosi udobne (znači ružne) cipele. Ukočena je ili bojažljiva, prekrivena finim slojem prašine. Voli tišinu, voli knjige, a ljude "podnosi". Nikad se ne smije, a "pssst" je njezin zaštitni znak.

Slijedi pitanje:Koliko je društveno uvriježeni stereotip zapravo posljedica literarnih, filmskih i inih umjetničkih prikaza, a koliko su ti umjetnički prikazi posljedica stvarnog izgleda i ponašanja knjižničara? Vrtimo se u začaranom krugu koji je već i izgubio vezu sa stvarnošću, ali se i dalje vrti, lijen za promjene i reviziju stavova.

Koliko sami knjižničari doprinose tome stanju? Jennifer Cram u eseju Ljubav prema sebi, užitak i zadovoljstvo u knjižničarstvu, kaže: "Kad pogledam knjižničarsku profesiju, čini mi se da više brinemo o našim knjižnicama nego o nama samima. Promoviramo knjižnice, mrtve stvari, dok zanemarujemo ili samo sporadično priznajemo one koji ih održavaju živima. I što je najgore, skloni smo druge okriviti za naše probleme s predodžbom o nama samima umjesto da radimo na stvaranju pozitivne slike o sebi."

J. Cram to objašnjava nesigurnošću i kaže ono što i sami dobro znamo, a u knjižničarskoj, naročito školskoj, zbilji je itekako prisutno: "Ljudi koji imaju nisko samopoštovanje, sramežljivi su, lako zbunjivi, podložni su društvenim pritiscima. Nesigurni ljudi koji nisu stvorili čvrstu sliku o sebi, jako su osjetljivi na tuđe reakcije, oni još traže informacije o sebi koje će ugraditi u svoj vlastiti doživljaj sebe samih."

Tako se zatvorio onaj magični krug jer naši stavovi i ponašanje vraćaju nam se kroz sliku o nama, riječju, naša mentalna slika o nama samima određuje nas puno više nego bilo što što dolazi izvana.

Paul Ford je u svom eseju Knjižničari i tigrovi, uglavnom lošu sliku knjižničara u umjetničkim djelima, pa onda i u društvenoj svijesti, objasnio vrlo zanimljivom i često istinitom činjenicom da umjetnici zapravo kažnjavaju knjižničare za svoje mladenačke usamljeničke dane provedene u knižnici kao jedinom prijateljskom i blagonaklonom prostoru, u kojem su knjižničari bili jedini svjedoci njihovih mladenačkih nesigurnosti, samoće i osjećaja društvene neprihvaćenosti.

Vlastitim frustracijama, kaže Ford, umjetnici grade i podržavaju negativnu sliku o knižničarima, makoliko svjesni njihove načitanosti i društvene važnosti.

U mom isječku ovoga timskog rada bavila sam se filmskim knjižničarima. Oni su uistinu brojni te Martin Raish u svojoj filmografiji navodi oko 125 filmova u kojima knjižničar ima značajniju ulogu, oko 100 filmova u kojima se prisustvo knjižničara pretpostavlja, 25 u kojima se samo spominje i 175 za koje ni sam ne zna na koji način tretiraju knjižničare, ali neku ulogu imaju.

Moj početak odredio je Wendersov film Nebo nad Berlinom. Razgovor anđela, svojevrsno izvješće o viđenom te reminiscencije o vlastitom poslanju na Zemlji, mogu nas uistinu podsjetiti na poslanje knjižničarske profesije: "Moramo promatrati, skupljati, svjedočiti, potvrđivati, sačuvati.... Zadržati odmak. Ostati pri riječi...."

U sljedećim kadrovima pratimo simultano stvarni i tajni, paralelni život berlinske knjižnice napučene anđelima koji lagano dodirujući ljude, prate njihove misli. Vidljivi samo djeci, najiskrenijima i nevinima, međusobno komuniciraju bez riječi. Oni nisu knjižničari u profesionalnom smislu, ali knjižnica je njihov zemaljski dom, oni znaju i pamte i prenose znanje da se ne bi izgubilo i zaboravilo. Prostranstvo knjižnice i njihovo lagano kruženje među ljudima, impresivno je i ponavlja se u mnogim scenama u filmu, a zatim i u remakeu Grad anđela u kojem će se jasno reći: "Ja (anđeo) stanujem u knjižnici".

Zatvor u Shawshanku ima čak dva knjižničara. Obojici je bavljenje tim poslom osmislilo zatvorski život i izdržavanje doživotne robije. Jednoga upoznajemo na kraju njegova puta. Ostarjeli Brooks koji upućuje mladoga Dufresnea u posao, iznenada je oslobođen, pomilovan, i on je toliko očajan da će čak pokušajem ubojstva prijatelja nastojati ostati u zatvoru. Zatvorska knjižnica njegov je svijet, drugačiji i ne poznaje niti ga želi upoznati. Scena njegova izlaska kroz zatvorsku kapiju, čin koji bi ga trebao beskrajno usrećiti, nešto je najtužnije što u filmu vidimo. Beskrajno umoran, zbunjen, nesretan pogrbljeni knjižničar u slobodi će izabrati smrt.

No, tu je i knjižničar drugačijih razmišljanja, svjestan svoje važnosti, spreman za akciju i ustrajan u naumu da zatvorsku knjižnicu učini humanim mjestom, a svom zatvorskom životu da smisao.

Dijabolički knjižničar – cenzor utjelovljen je u liku Jorgea iz filma Ime ruže. Svećenik spreman na ubojstva zbog očuvanja tajne o, po njegovu mišljenju, nepočudnoj knjizi, na samome kraju guta otrovane stranice Aristotelove Poetike i, kako kaže, zakapa je u živi grob, a sam će skončati u plamenu svoje knjižnice.

Plamen, vatra, lomača..., voli knjigu. Od osobne osvete, nemotivirane ili motivirane glupošću, neznanjem, ljubomorom, kao u Pleasantwilleu u kojem će spaljene knjige uskrsnuti i s anđeoskim krilima lebdjeti na grafitima koje, istina, nije nacrtao knjižničar koji i ne postoji u tom sivom gradu, već dvojica tankoćutnih ljudi koji preuzimaju ulogu knjižničara koji ljudima šire vidike.

Lomače se pale i u Fahrenheitu , pale ih, kakve li ironije, vatrogasci koji i ne znaju što je gašenje požara. Ispranih mozgova u savršenom ispraznom, bez emocija, svijetu, vatrogasci štite društvo od neželjenog, uznemirujućeg svijeta kakav je prikazan u knjigama. Knjige će gorjeti, s njima i knjižničarka, uz riječi: "One su bile žive. One su mi govorile. Umrijet ću kako sam i živjela, s knjigama.", no da je dobra knjiga besmrtna pokazat će ljudi-knjige koji u ovome filmu opet preuzimaju ulogu knjižničara – anđela: ne prepustiti zaboravu, pamtiti i prenositi dalje....

Najbliža stereotipu svakako je knjižničarka iz filma Građanin Kane. Kruta, suzdržana, strogog izgleda i nastupa, uopće ne sluša korisnika, samo nabraja zabrane, traži strogo pridržavanje korisničkih obveza, neumoljiva, antipatična, odbojna.

No, tu je i modernija verzija, Evelyn iz filma Mumija. Izgledom prati stereotip: punđa, naočale; pa i ponašanjem djelomice: zbunjena, nesigurna; ona će jednom prilikom reći: "Možda nisam istraživač, ni avanturist, lovac na blago ili borac, no ja se ponosim onim što jesam." "A to je?", pitat će njen pratilac. "Ja... ja sam...ja sam knjižničarka", kaže konačno, ne previše sigurna kakav će, to priznanje, imati odjek.

No, time dolazimo do vrlo važnog trenutka kad knjižničarka jasno naglašava da svoj posao voli i da je to bio njezin odabir jer najčešće se knjižničari zapravo prikazuju kao ljudi koji su to postali slučajno i samo zato jer nije bilo bolje ponude u njihovu životu.

Niti budućnost ne može bez knjižničara. Istina, njihovi se alati mijenjaju. Oni su, poput Tanka iz Matrixa, okruženi monitorima i barataju softverom ili, kao u Vremeplovu, postaju virtualni knjižničari, informacijske jedinice u kojima je pohranjeno svo svjetsko znanje, a knjige su kao rariteti smještene u odjel antikviteta.

Brojni filmovi prikazuju, zapravo, knjižničare koji su jako daleko od stereotipa. No, stereotip se drži. Mnogi su, uistinu neobični, ekscentrični ljudi poput knjižničara na rolama iz Off Beata, Catwoman iz Batmenovog povratka ili suosjećajnog momka iz filma Tamo gdje je srce, ali topli, pametni, radoznali, spremni pomoći. Pa, zašto nas onda još uvijek radije poistovjećuju sa stereotipima?

Promijenimo vlastitu sliku o sebi kako bi je i društvo moglo promijeniti jer, "Čitati je ljudski, katalogizirati božanski. Mi smo, knjižničari, znači, Božji izabranici.", kaže Alison Hall u eseju Ispod punđe ili Batgirl bila je knjižničarka.


Izvori:

filmovi:

Nebo nad Berlinom

Iskupljenje u Shawshanku (1994)

Mumija (1999)

Matrix (1999)

Billy Elliot (2000)

Valentinovo spiljskog čovjeka (2001)

Građanin Kane (1941)

Opasna šifra (1998)

Ime ruže (1986)

Pleasantwille (1998)

Neprijatelj u mom krevetu (1991)

Vremeplov (2002)

Matilda (1991)

Opasne misli (1995)

Fahrenheit 451

Grad anđela


Kneale, Ruth A.: You don´t Look Like a Librarian!

http://atst.nso.edu/library/perception


Rais, Martin: Librarians in the Movie: An Anotated Filmography

http://www.byui.edu/Ricks/employee/raishm/films/introduction.html


Walker, Stephen, Lawson, Lonnie: The Librarian stereotype and the Movies

http://www.lib.byu.edu-dept-libsci-films-introduction.html.url

Osobni alati
izbornik za datoteke
Pomoć
for english speaking visitors