Dobitci od suradničkih tehnika u knjižnici (radionica) Eni Surić Faber

Eni Surić Faber, dipl. psihologica PRIVATNA KLASIČNA GIMNAZIJA Zagreb, Harambašićeva 19/1 privklas@zamir.net

DOBITCI OD SURADNIČKOG UČENJA

"Obrazovanje je više od pukog instrumenta osposobljavanja za rad i ima puno širu odgovornost spram građana i društva. Uz osposobljavanje građana Europe za njihove profesionalne karijere, obrazovanje pridonosi njihovom osobnom razvoju za bolji život i aktivno građanstvo u demokratskim društvima koji poštuju kulturalne i jezične različitosti. Ono tako~er igra važnu ulogu u izgradnji socijalne kohezije, prevenirajući diskriminaciju, ekskluziju, rasizam i ksenofobiju, i promičući temeljne vrijednosti europskih društava, poput tolerancije i poštivanja ljudskih prava. Stvaranje otvorenog i kohezivnog područja obrazovanja bit će od presudne važnosti za budućnost Europe i njezinih građana u eri znanja i globaliziranom svijetu." (Obrazovanje i izobrazba u Europi: različiti sustavi i zajednički ciljevi za 2010., Europska komisija, 2002.) Prema OECD PISA, 2005., tri kategorije ključnih kompetencija su : sposobnost interakcije u heterogenim grupama, sposobnost autonomnog djelovanja te korištenje "oruđa" . Ključne kompetencije unutar kategorije sposobnost interakcije u heterogenim grupama su izgradnja dobrih odnosa s drugima, suradnja - timski rad te upravljanje sukobima i njihovo rješavanje.

Imajući ovo u vidu, očito je da učenje suradničkog ponašanja mora biti jedan od temeljnih ciljeva obrazovanja. O suradničkom učenju govorimo onda kada učenici rade zajedno, u parovima ili malim grupama, da bi ostvarili zajednički zadatak, istražili zajedničku temu ili nadogradili uzajamne spoznaje, stvorili nove ideje, nove kombinacije ili jedinstvene inovacije (Meredith i sur., 1998.; prema Cota Bekavac, 2001.). Mnogi autori ističu važnost razvoja suradničkog ponašanja za razvoj demokratskih društava, a ne samo za bolje usvajanje gradiva. Suradničko učenje u osnovi ima teorije koje ističu važnost aktivnog učenja i konstruiranja vlastitog znanja i razumijevanja, kao što je teorija Jeana Piageta, teorija učenja po modelu, kao i teorije Vygotskog o važnosti socijalnih interakcija za učenje i razvoj pojedinca (Cota Bekavac, 2002.) . Značajnu ulogu u istraživanju, vrednovanju i širenju primjene suradničkog učenja su imala braća Johnson (Cota Bekavac, 2002.). Oni ističu pet elemenata koji čine osnovu suradničkog učenja: pozitivna međuzavisnost, pojedinačna odgovornost, poticajna interakcija licem u lice, socijalne vještine i skupno procesiranje (samovrjednovanje).

Rezultati istraživanja ukazuju na niz prednosti koje se ostvaruju primjenom suradničkog učenja u odnosu na "tradicionalan" način poučavanja (Cota Bekavac, 2002.):

• pridonosi učinkovitijem usvajanju znanja i vještina u različitim područjima - od matematike i statistike do društvenih znanosti i to od vrtića do visokih učilišta
• najbolje potiče najmanje motivirane i najneuspješnije učenike i studente na rad, a zatim one najuspješnije i darovite
• dovodi do najboljih učinaka ako se dobro usklađuje i povezuje s različitim drugima oblicima rada
• potiče razvoj kritičkog, kreativnog i logičkog mišljenja
• povećava motivaciju i ustrajnost učenika i studenata za učenje

• potiče bolje odnose me~u učenicima i studentima ne samo za vrijeme takvog rada nego i u svim drugim situacijama, te njihove bolje odnose prema nastavnicima, školi ili fakultetu i školovanju općenito
• unapređuje različite socijalne vještine - komunikacijske, asertivne i suradničke, a time i otvorenost za različitosti
• osobito je prikladno za uključivanje u rad djece s teškoćama u razvoju, u sredinama u
• kojima se redovito koristi suradničko učenje, oni najbolje napreduju
• jača samopouzdanje i samopoštovanje učenika i studenata
• mijenja ulogu nastavnika u voditelja umjesto predavača
• zahtijeva od nastavnika da bude dobar model za sve vještine koje se ovakvim načinom rada nastoje razviti, a osobito uvažavanje učenika i studenata
• zahtijeva povećani trud nastavnika u pripremi nastave i procjenjivanju napretka
• potiče samovrjednovanje učenika i studenata

Slično ovom, mnogi nastavnici na seminarima ističu prednosti suradničkog učenja. Navode da primjenom suradničkog rada učenici postaju aktivniji, motiviraniji, radoznaliji, samostalniji, odgovorniji, da više diskutiraju i iznose svoje stavove, više istražuju, više misle kritički i stvaralački, više razumiju i dugoročnije zadržavaju znanja, više komuniciraju, više se druže, uče se organizirati itd. Istovremeno, nastavnici priznaju da još uvijek nedovoljno primjenjuju suradnički rad. Kao razloge navode: neki učenici suradnički rad iskoriste da ne rade ništa, dugotrajna i zahtjevna priprema i provođenje, neki učenici su pre glasni pa se stvara prevelika buka, ponekad nastaju sukobi u grupi, velik je broj učenika u razredu, sat koji traje 45 minuta, preopsežan program, nedostatnost materijala i sl.

Premda su mnogi od ovih prigovora opravdani, prednosti suradničkog rada su ipak mnogobrojnije i važnije. Da bi se ostvarili povoljni učinci onda suradnički rad treba naučiti, dosljedno ga uvježbavati i organizirati u skladu s osnovnim načelima primjene (detaljno opisani u radu Cota Bekavac, 2001.). Suradnički rad ne znači samo sjediti zajedno. To znači sura~ivati pridržavajući se pravila i usmjeriti se na rješavanje zadataka. Timski rad zahtjeva da se radi konstruktivno kako bi se postigao cilj i da se otklone sve eventualne smetnje unutar grupe. Suradničke vještine, koje su preduvjet uspješnog timskog rada ne mogu se pojaviti same od sebe (osim kod rjetkih) već se moraju sustavno uvježbavati i objašnjavati u što je više moguće predmeta ( Klippert, 2001.).

Ukoliko nam je stalo da učenici budu motivirani za suradničko učenje onda je važno da nastavnik stvori sve uvjete kako bi učenici imali doživljaj uspjeha u ovakvom načinu rada.Da bi se ostvarila suradnja i osigurao doživljaj uspjeha, nužno je dobro osmisliti zajednički zadatak, primjeren učenicima te da nastavnik potiče i podržava me~usobno uvažavanje, komunikaciju, toleranciju, podršku i pomaganje. Važno je da nastavnik bude dobar model za sve ono što se ovakvim načinom kod učenika želi poticati i razvijati i da brižljivo i postepeno uvodi suradničko učenje.

Kada učenici prepoznaju da suradnički rad ima smisla, da donosi prednosti u pogledu uspjeha u učenju u školi i izvan nje kao i kasnije na radnom mjestu, onda su njihova motivacija i konstruktivan rad izraženiji.

Literatura:

1. . Cota Bekavac, M.(2001.): Suradničko učenje, u: Žanetić,I.,Žanetić, Lj. i Drandić,B.:

Nastavnički priručnik 2001./2002.,2006./2007., Zagreb: Znamen

1. . Cota Bekavac, M.(2002.): Istraživanje suradničkog učenja, Napredak, 142 (1) 32 - 40
2. . Klippert, H. (2001.): Kako uspješno učiti u timu, Zagreb, Educa

Radni materijal za radionicu:

Humanističko obrazovanje

Humanistički pristup naglašuje važnost osobnog iskustva i razvoja, pa je našao svoju primjenu u mnogim aspektima učenja i poučavanja. Razumljivo, ta mnogi učitelji imaju žicu hmnanizl11a u sebi. Takvi učitelji nikad ne odustaju od pokušaja da pronađu nove i bolje načine kako bi individualizira1ii humanizirali svoje poučavanje, iako im iskustvo pokazuje da uvjeti u kojima rade ne samo da to ne potiču, nego to često i onemogućuju.

U središtu interesa humanističke edukacije je pojedinac. Pojedinac je "cjelina" i mora biti tretiran kao cjelina. Obrazovanje ne smije biti usmjereno samo na ono što pojedinac misli, dakle na kognitivnu sferu" nego i na njegove osjećaje i ponašanje. Područje obrazovanja mora uključiti i osobni razvoj, samoprihvaćanje, prihvaćanje od strane drugih. Stoga je cilj ovakve edukacije kombinirati informacije s osjećajima, doživljajima i životom učenika. Svaki učitelj zna da poučavajući učenike mora voditi računa i o njihovim osjećajima.

Osjećaji su uvijek prisutni, oni nužno utječu na učenje i treba ih iskoristiti, a ne zabraniti ili negirati kao što se to obično čini.

Učenje je u velikoj mjeri pod utjecajem onoga što učenici osjećaju o drugima, a nadasve o sebi samima. Neka istraživanja pokazuju da je uspjeh u učenju povezan sa slikom koju učenik ima o samom sebi. Što je slika o sebi "bolja", tj. što se učenik bolje osjeća sam sa sobom i sa drugim ljudima, to će učenje biti uspješnije. Učenje bi trebalo. biti organizirano tako da učenici razviju pozitivne osjećaje o sebi i drugim učenicima u razredu, da doznaju više o sebi i više o drugima. To će povećati njihovo samopoštovanje i razumijevanje sebe-oi drugih i usmjeriti ih u pravcu samoostvarenja. Ako učenje na takav način zadovolji potrebu za samoostvarenjem, učenici će ga smatrati nečim vrlo značajnim u svome životu i bit će više motivirani.

Obrazovanje je proizvelo cijelu populaciju onih što znaju čitati, ali ne znaju odabrati ono što je vrijedno čitanja.

G. M Trevetyan

Očito je da obrazovanje, onako kako se danas ostvaruje, može zadovoljiti samo neke od navedenih potreba. Humanističko obrazovanje je mnogo šire. Teoretičari koji se njime bave uviđaju kako treba učiti i o sebi. Oni povezuju sadržaj s osjećajima, doživljajima, sjećanjima, nadama, vjerovanjima i željama učenika. Nastavno gradivo i osobni rast i razvoj učenika integriraju se u curriculum. Naglašuje se učenje vlastitim otkrićem, introspekcija, samopoštovanje, te uočavanje pozitivnih osobina u sebi i drugima. Omogućuje se učeniku da vodi više računa i o sebi i o drugima.

Današnja škola je kompetitivna institucija. Naglasak je na ocjenama - i učitelji i roditelji smatraju ocjene nečim vrlo važnim. Učenici koji uspiju svladati gradivo i dobiti dobre ocjene dobivaju pohvale i nagrade - kako od učitelja tako i od roditelja. Nažalost, dio učenika ne uspijeva udovoljiti zahtjevima škole i dobiva loše ocjene. Oni nikad u školi nisu osjetili što znači uspjeti.

William Glasser, u svojoj knjizi Schools Without F ai/ure (Škole bez neuspjeha), piše da je djeci potrebno da vrlo rano u životu dožive osjećaj uspjeha. Me~utim, nekoj djeci škola to ne omogućuje. Ako djeca doživljuju samo neuspjeh, prirodno je da će odustati i da će se prestati truditi. Dijete koje nikada nije doživjelo uspjeh, ne može ni zamisliti da bi ikad moglo uspjeti. Ono postaje bespomoćno i bez ikakve nade u uspjeh.

Stoga škola treba biti organizirana tako da uspjeh nije samo moguć, nego i ostvariv. To ni u kojem slučaju ne znači snižavanje kriterija. Ono što treba unijeti u nastavu jest uključenost učenika, relevantno st sadržaja koji se uče i problemski pristup. Ispitujući veliki broj školske djece, Glasser je ponovno i ponovno otkrivao da ona ne vide puno vrijednosti u sadržajima za koje se očekuje da ih nauče. "Mi moramo pokušati svaki predmet povezati s nečim što djeca rade izvan škole. Kada je relevantno st odsutna iz sadržaja koji se uči, učenici nisu motivirani za učenje".

Zanimljiva je u tom smislu koncepcija doživotnog učenja UNESCO-va povjerenstva za obrazovanje za 21. stoljeće. Ona odgovara na izazove koji su posljedica brzomijenjajućeg se svijeta. Sama ideja trajnog obrazovanja nije nova, no u ovom je dokumentu - nastalom na temelju rezultata istraživanja širom svijeta - naglašen još jedan zahtjev: bolje razumijevanje drugih ljudi i svijeta oko nas. Traži se međusobno razumijevanje, mirna komunikacija i sklad. Naučiti živjeti zajedno - stvoriti novi duh što će potaknuti ljude da u praksi provedu zajedničke projekte ili razriješe neizbježne sukobe pametno i mimo, jedan je od potpornja obrazovanja.

Ostali su:

• Učiti znati: poticati objedinjavanje širokog općeg obrazovanja s mogućnošću specijalizacije u odabranom broju predmeta;
• Učiti činiti: osigurati usvajanje kompetencija koje ljudima omogućuju snalaženje u raznim situacijama, često nepredvidljivim, kao i rad u timovima;
• Učiti biti: razviti samostalnost u donošenju odluka i veći osjećaj odgovornosti u ostvarivanju zajedničkih ciljeva; upoznati sebe i iskoristiti sve osobne talente

U procesu obrazovanja treba voditi računa i o usvajanju i o obnavljanju i o upotrebi znanja. Kako razvitak "informacijskog društva" povećava mogućnost pristupa podacima, obrazovanje bi svakom trebalo omogućiti da prikuplja informacije, odabire ih, svrstava, barata i služi se njima.