Datoteka:Prijavnica za radionicu-Istina u prijevodu.doc

Kazališna predstava Istina u prijevodu (The Truth in Translation) DK Gavella, 13. listopada 2008. Radionica, 14. listopada 2008.

KRATKA POVIJEST

Južnoafrička Republika je 1948. godine legalizirala ugnjetavanje "obojenih". Nije im bilo dozvoljeno glasati niti se školovati gdje su željeli, raditi i uživati druge blagodati. Odvođeni su od svojih kuća kako bi se uspostavile čistokrvne rasne zajednice. Oni koji su se opirali i borili za jednakost proglašavani su "državnim neprijateljima".

Nelson Mandela proveo je 27 godina u zatvoru prije nego što je 1990. godine postao predsjednik države.

Dok je bio u zatvoru, studenti koji su pružali otpor bili su masakrirani, "neprijatelji države", bivali su zabranjivani, zatvarani, ubijani, mučeni, prognani u egzil, "pritvarani" i "nestajali preko noći" pod misterioznim okolnostima. Kako je oružani sukob eskalirao, teški zločini su počinjeni s obje strane.

Svijet je iščekivao krvoproliće čak i nakon što je Mandela postao predsjednik.

U nastojanju da ujedini zemlju, Mandela i Desmond Tutu osnovali su Komisiju za istinu i pomirenje.

Zadatak ove komisije bio je otkriti istinu u nadi da će se postići izvjestan vid pomirenja.

U dvije godine 20 000 žrtava ispričalo je svoje priče i 7 000 zločinaca zatražilo je amnestiju.

Prvi put u povijesti, Komisija za istinu i pomirenje radila je potpuno otvoreno za sve one koji su htjeli vidjeti i čuti na radiju i televiziji.

U Južnoafričkoj Republici se govori na 11 službenih jezika.

Grupa mladih prevodilaca koji su simultano prevodili za žrtve jednako kao i za zločince, imala je dvotjednu obuku kako bi naučila nešto što svijet nikada do tada nije pokušao.

Ovo je njihova priča.

RIJEČ REDATELJA

U proljeće 2001. godine, kada mi je stari prijatelj pričao o Komisiji za istinu i pomirenje/Truth and Reconciliation (TRC)/ u Južnoafričkoj Republici, nisam mogao vjerovati.

Da li su stvarno oprostili prošlosti da bi preživjeli u budućnosti? Nijedna zemlja, nijedna rasa niti religija to nikada nisu učinile (jesu li?). Pitao sam se: da li su zaista duboko u svojim dušama izbjegli ponavljanje odmazde i osvete kao pošasti koja hara današnjim svijetom? Jesu li doista izbjegli krvoproliće na koje čeka ostatak svijeta, a da pritom nisu iznevjerili osnovnu ljudsku potrebu za pravdom? Ako je tako, mi smo svjedoci jedne vrste evolucijskog skoka čovječanstva /dokazivog/ koji prkosi ljudskoj prirodi…ovog vremena, uključujući i moju osobnu. Moram ispričati ovu priču da bih je razumio.

Ali kako netko u isto vrijeme i priča i istražuje? Nisam želio ispričati priču o politici, niti o žrtvama i njihovim zločincima, već kako bi to izgledalo kad bi pale naše vlastite maske i oklopi. Želio sam da to bude priča o nama-svjedocima.

Što bi nam se dogodilo da nam se oduzme privilegija odbijanja - da ne možemo otići, da je naš vlastiti identitet ugrožen jer smo prisiljeni da budemo u tuđoj koži?

Počeo sam razmišljati o ljudima koji su prevodili na 11 službenih jezika Južnoafričke Republike za Komisiju. Zašto ne ispričati priču očima onih koji su postali “glas” naroda Južnoafričke Republike; zločinaca jednako kao i žrtava?

Prevodili su u prvom licu, simultano, bez vremena da razmišljaju i bez mogućnosti da se udalje. Morali su sve to upiti da bi prevodili pošteno. Ali u tome i jest štos - njihova obaveza kao prevodilaca za TRC bila je “ne smijete se uključivati”. Kako da se ne uključe ako su trebali prevoditi istinito, ne samo riječi već i osjećaje koji su bili izazvani poviješću sukoba, u kojem su i sami učestvovali? Njihovo nastojanje da se drže te obaveze trebalo je postati ovom pričom.

Moramo otići tamo. Moja supruga Jackie i ja, u pratnji mog, tada 97 godišnjeg oca Arthura Lessaca, otišli smo u Južnoafričku Republiku da snimimo i sakupimo priče prevoditelja TRC. Dvije godine kasnije sastavio sam trupu glumaca iz Južnoafričke Republike koji su dodali i svoje vlastite priče u predstavu, a šest mjeseci nakon toga počeli smo suradnju sa Hugh Masekelom, poznatim južnoafričkim muzičarom i kompozitorom koji nam je dao muziku kako bismo izrazili ono što se riječima nije moglo iskazati. Svi zajedno smo proučavali svjedočenja na Komisiji. Svjedočanstvo koje ćete večeras čuti preneseno je od riječi do riječi. Svjedočanstvo je iznenadilo čak i narod koji ga je živio. Bilo je prenošeno svaki dan na 11 službenih jezika dvije i pol godine - i dostupno svakome tko ga je želio čuti.

Neki kažu da je Komisija za istinu i pomirenje Južnoafričke Republike puki san, lov na vještice - izdaja klasičnog pravosuđa. Drugi kažu da je to bio evolucijski uzlet za čovječanstvo. Ali jedna stvar mi je kristalno jasna.

Za ljude koji su mu prisustvovali, to je bilo kazalište takve snage koje je do srži uzdrmalo cijelu zemlju. A za neke druge, kojih je bilo nekolicina, bio je to trenutak kada su se istina, pravda, uspomena, identitet i emotivni besmisao tako herojski sudarili da je zemlja mogla izbjeći krvoproliće i izgraditi svijet o zajedničkoj prošlosti.

Da li je to uspjelo u ovoj zemlji na duže staze - reći će vrijeme.

Ja volim misliti da je tako; ljudi su prvi puta dotakli dio sebe za koji nisu znali da postoji i otkrili unutarnje blago koje daje snagu svima nama.

Čini se kao vrijedan projekt za kazališnu predstavu.

Bilo je zadovoljstvo raditi sa ovom grupom umjetnika - grupom koja se baš nikada nije u potpunosti slagala ni među sobom ni sa mnom, ali ni do dana današnjeg nikada nije prestala surađivati.

Michael Lessac, redatelj RADIONICA “ISTINA U PRIJEVODU”

14.listopada 2008.

Centar za ljudska prava Kralja Držislava 6 10000 Zagreb

PROGRAM

09:30-10:00 Dolazak i prijava sudionika

10:10-10:10 Uvod Yvette Hardie

10:10-10:30 Uvodna vježba

10:30-10:40 Objašnjenje grupne vježbe

10:40-11:10 Parovi: izmjena osobnih razmišljanja izazvanih predstavom

11:10-11:30 Pauza

11:30-12:30 Predstavljanje partnera

12:30-13:30 Diskusija o ostalim pitanjima zamijećenih za vrijeme predstave

13:30-14:00 Završne opaske

14:00-15:00 Ručak, odlazak,